Zastupate li Vi na Pantovčaku interese Agrokora, Ivica Mudrinić HT-a, tj. T-coma, Dragutin Drk Vindiju i bi li bilo poštenije da umjesto vaših imena istaknutih u Josipovićevom Gospodarskom vijeću pišu imena vaših kompanija, kao što je primijetio jedan komentator? Mi smo pozvani kao pojedinci koji bi imali nešto za reći o gospodarstvu u ovoj zemlji. Logično je da ga predstavljaju tvrtke s velikim utjecajem na gospodarstvo.
Dakle, tvrdite da ondje ne zastupate Agrokorove interese? Ne. Zašto? Ja sam tamo i kao predsjednik HUP-a, i direktor Agrokora, i kao osoba na drugim brojnim funkcijama.
Poslodavci su se rasporedili na svim razinama vlasti. Ne, mi smo raspoređeni u raznim bipartitnim i tripartitnim radnim tijelima. Mi se ponašamo društveno odgovorno i želimo sudjelovati na raznim mjestima gdje se donose važne odluke.
Zar se HUP u osnovi ne bori za smanjenje radnih prava, što se eufemistički naziva povećanjem 'fleksibilnosti tržišta rada'? Trebaju li radnici biti zabrinuti? Tu vlada veliki nesporazum. Mi se zalažemo za pravo radnika na rad, a ono se može ostvariti ako postoji normalan ulazak i izlazak s tržišta rada. To trenutno tako ne funkcionira i mišljenje je relevantnih svjetskih institucija da imamo rigidno tržište rada. Zato imate za posljedicu da veliki broj ljudi dugo čeka na prvi posao i to smatram tragičnim.
Snimio i montirao Franjo Tot
Imamo javni sektor koji je po potrošnji među najvećima. Ako on nije u stanju spriječiti takve anomalije, čime se on onda bavi?Nemaju li poslodavci malo prevelike ovlasti? Pa nemaju. Jedino se možemo uspoređivati s drugim zemljama. Oko 50 posto današnjih radnika je zaposleno još u Jugoslaviji kada nije postojalo tržište rada i kada je položaj radnika bio bitno drugačiji. Ja se ne zalažem ni za kakav divlji kapitalizam, nego za normalno stanje u kojem ugovor o radu ima dvije strane.
Ali, ne postoje granice što se poslodavaca tiče. Onaj tko je u prošlosti upropastio tvrtku i otpustio, recimo, 700 radnika, ponovno može biti na čelu druge firme. Unuk glavne državne revizorice Šime Krasić jedva je punoljetan, a kupio je firmu koja zapošljava 300 ljudi, s tim da je ranije zapošljavala 2000 ljudi. To nema veze s ovim. Ako je u pitanju kršenje radničkih prava, onda postoji, hvala bogu, puno njih u državnoj upravi da se oko toga brinu. Drugo, postoji zakonodavstvo koje je prilično loše jer radni sporovi traju dugo bez razloga. To nema veze s HUP-om. Imamo javni sektor koji je po potrošnji među najvećima. Ako on nije u stanju spriječiti takve anomalije, čime se on onda bavi?
Primjerice, bavi li se 20-godišnjakom koji zapošljava 300 radnika? Nisam pratio taj slučaj, ali mislim da je tvrtku kupio nakon stečaja. Tko mu je dao novce treba pitati njega.
Ne bi li trebalo spriječiti da poslodavci koji su optuženi ili osuđeni za gospodarski kriminal i korupciju dobiju novu prigodu upropastiti još jedno poduzeće? Trenutno je jako puno ljudi optuženo, a ako ih osude onda snose posljedice. I HUP i ja podržavamo antikorupcijske mjere i moramo zaključiti da je takvo ponašanje dominantno u javnom sektoru.
No, u slučaju da firma ode u stečaj zahvaljujući nesavjesnom poslovanju, d.o.o. tim ljudima u velikoj mjeri omogućava svjež početak. Zar je idealistično navijati da se to spriječi? U Hrvatskoj se smatra da je stečaj nešto negativno, a to je jedan pravni mehanizam kad tvrtka nije u stanju normalno poslovati. Mislim da bi to puno češće trebalo koristiti taj pravni okvir, samo što kod nas to traje predugo. Onda bi se stvari raščišćavale, a zaposlenici, dobavljači i vlasnici tih tvrtki bi bolje prošli. Razlozi zbog čega tvrtka propada su kompleksni i teško je svaliti sve na samo jednu stranu. Živimo u krizi kada možete ostati bez jednog važnog posla i naći se u banani.
Treba li poslodavce kažnjavati zbog neisplate plaća? Prema zakonu o radu, svaki zaposlenik koji ne dobije plaću može blokirati račun poduzeća.
Unatoč tome, mi danas imamo preko 80 tisuća ljudi koji rade, a ne primaju plaće. Velik dio tih radnika je u radnom odnosu, ali ne radi. Primjerice, Željezara Split ne radi već godinu dana. I, što sad? Ne primaju plaću.
Po našim propisima, ako vam je tvrtka 60 dana u blokadi, proglašava se stečaj. Zašto ga državni organi ne pokreću?Što se to njih tiče? Nije raskinut radni odnos. U tome je problem. Pitanje je zašto ta Željezara nije otišla isti čas u stečaj. Po našim propisima, ako vam je tvrtka 60 dana u blokadi, proglašava se stečaj. Zašto ga državni organi ne pokreću?
Pa zašto? Pitajte njih. Imat ćemo uskoro radni ručak HUP-a s ministrom Šimonovićem i predsjednikom Visokog trgovačkog suda. To je rak-rana hrvatskog gospodarstva. Na tisuće blokiranih firmi ili nikoga ne zapošljavaju ili samo formalno rade, a radnici ne primaju plaće.
Što predlažete za najnovije izmjene radnog zakonodavstva? To će biti stvar konsenzusa. Mi smo uskladili Zakon o radu s EU, a on nije išao ni u korist poslodavaca, ni u korist radnika, osim u dijelu koji propisuje dulji godišnji odmor. Trebalo bi razjasniti je li svrha zapošljavanja da netko dobije otpremninu ili da netko radi. Oni koji tek ulaze na tržište rada ne bi smjeli u bliskoj budućnosti predstavljati trošak ako dobiju otkaz, a moramo naći rješenje i za one pri kraju radnog vijeka da ne završe olako na burzi. Ako ne bude snage za takav dogovor, imat ćemo status quo u kojem će mnogi radnici dobiti otkaze, a ne bi trebali.
Početke dogovora HUP-a i Vlade mediji su definirali rečenicom 'lakšim otkazima do novih radnih mjesta'. Svaka tvrtka ima ugovore s dobavljačem i kupcem. Ako vam kupac ili dobavljač otkažu, imate problem. Ako padne poslovna aktivnost, ne mogu svi ostati zaposleni. Ako je to skupo i komplicirano, svaki će poslodavac voditi računa da ne otvara radna mjesta. Nisam siguran da to sindikati razumiju. Ako u tom poslu nema velikih budućih troškova, poslodavci neće reagirati smanjenjem radnih mjesta. Velik dio radnika radi za tvrtke koje zapošljavaju do 20 ljudi i oni nemaju pravne službe i human resources, pa to mora biti krajnje jednostavno.
Pričajmo onda o Mediki. Koliko su istinite priče da farmaceuti radi prodaje lijekova manipuliraju širenjem panike i straha od bolesti, poput svinjske gripe koja je slabija od sezonske? Postoji američka i europska filozofija funkcioniranja farmaceutske industrije. Američke kuće analiziraju bolesti i poteškoće koje imaju, pa temeljem analiza odlučuju u kojem će smjeru raditi istraživanje, i to je komercijalni tip. Ako dovoljno ljudi boluje od teniskog lakta, oni će smišljati lijek za teniski lakat. Europske su tvrtke, barem do sada, kada bi otkrile neku molekulu razmišljale o tome kako je upotrijebiti. Pliva je primjer.
Nije li pravilo da farmaceutska industrija više ulaže u kreme protiv bora i povećanje muškosti nego li u lijek protiv raka ili AIDS-a? To proizlazi iz dviju kultura. U SAD-u se fokusiraju na ono što mogu prodati. U Europi se lijekovi financiraju dominantno kroz razna nacionalna osiguravajuća društva.
Izjavili ste jednom prigodom da su stranci spasili hrvatsko bankarstvo, što nije popularan stav s obzirom na to da je država uložila ogromna sredstva u sanaciju banaka, a onda ih prodala, a sada te banke ubiru daleko veće kamate kod nas nego u matičnim zemljama? Bankarski je sustav prvo propao početkom devedesetih, pa je serija banaka 1998. godine bila praktično u bankrotu. Nakon što su prodane strancima imamo stabilan financijski sustav, što se vidi iz ove financijske krize. Kamate će biti veće dok ne postanemo članica eurozone zbog premije rizika, bitan je rejting države. Bile bi veće da su banke domaće.
Bili ste na Karibima s Matešom, bili ste Račanov doministar, a s ostalim premijerima ste surađivali. Koji je po vama bio najbolji? Najveći je preokret, što se gospodarstva tiče, donio Nikica Valentić u poprilično teškim vremenima, a u političkom smislu Račan. Pridonio je razvoju građanskog društva. Poznajem ih sve, od Mesića pa nadalje, a ova dvojica su napravila najvažnije iskorake.
Ima li razlike između Sanadera i Kosor? Razlika je velika. Premijerka Kosor je prilično otvorena osoba i barem na zatvorenim sastancima je prilično iskrena. Sanader nije bio takav.
Nije htjela izaći pred seljake, pa se stekao dojam da šalje svojeg ministra 'u vatru', kao što je sama izlazila u Sanaderovom mandatu. Sada je ona faca, a drugi su nesposobni. Ne podsjeća Vas to na njenog prethodnika? To je pitanje stila, ali i kod seljaka je pitanje koga uopće predstavljaju. U konačnici imate 150 udruga seljaka, a većina poljoprivrednika nije u udrugama.
Imam stav o Popijaču, ali ga neću reći. Đuri Popijaču se prigovara što dolaskom iz HUP-a na mjesto ministra gospodarstva nije zaustavio gubitak radnih mjesta. Kako ga vi ocjenjujete? Ja sam na predzadnjem sastanku uzeo bočicu vode i objasnio kako je pet ministarstava nadležno za nju: Ministarstvo zaštite okoliša, Ministarstvo zdravstva, Pankretićevo za koncesije, Čobankovićevo za prehrambenu industriju, Šukerovo za poreznu problematiku. Ministarstvo gospodarstva nije nadležno. Želim reći da velik dio gospodarstva nije pod tim Ministarstvom. Nadležno je za energetiku, brodogradnju...
Popijač, dakle, ne može djelovati u području zapošljavanja? On ima utjecaj na ono što je već napravljeno, primjerice Fond za gospodarsku suradnju, pa pomoć poduzećima u teškoćama... Treba ga pustiti da završi mandat. Osim toga, on je tamo kao Đuro Popijač. Mi smo ponosni što je on iz HUP-a, no čovjek će se boriti za svoju poziciju. Imam stav, ali ga neću reći.
Gdje Vlada treba napraviti rezove u javnoj potrošnji? Ima nekoliko ključnih stvari. Hrvatska je jako centralizirana i lokalna samouprava treba dobiti više para i imati veće odgovornosti. To nije moguće s gotovo 600 jedinica. Najava da će se to učiniti za pet godina, znači da se to ne želi učiniti. Drugi dio priče je mirovinski sustav, kao socijalno pitanje i pitanje budućnosti. Ako ga sad ne riješite, problem će se udeseterostručiti za deset godina. Treći je zdravstvo, jer moramo odlučiti kakav model javnog zdravstva želimo i ima li tu mjesta za privatno zdravstvo, u kojem omjeru. Imamo teritorijalni ustroj bolnica kao prije 30 godina, primarna zaštita je zastarjela, pa imate zadnjih 15 godina kontinuirano velik broj pacijenata u bolnicama. Četvrti je obrazovni sustav, koji relativno puno košta, a svi su nezadovoljni.
Slavko Linić kaže da prosvjedi iz realnog sektora nisu nešto čega se treba bojati, za razliku od prosvjeda javnog sektora. Naravno, no ne trebamo se bojati. Zanimljivo je da su u ponedjeljak štrajkali radnici Hrvatskih željeznica, a tema sastanka GSV-a je restrukturiranje HŽ-a.
O podudarnosti ukidanja 'malog harača' s Kosoričinim rođendanom i godišnjicom na premijerskoj funkciji... Uvijek će vjerojatno postojati neka paralela, ali što se mene tiče, to nije bitno. Ukidanje samo i ove niže stope mogu samo pozdraviti. Bilo bi dobro da je u cijelosti ukinut krizni porez, ali mislim da će i ova druga stopa doći na dnevni red.
O Kosoričinim new dealu, koji oporba smatra marketinškim blefom... Javne investicije su potrebne i dobro je da javna poduzeća nastave s njima. Bez investicija nema razvoja. Javna poduzeća su dužna investirati, a druga je tema zašto su te investicije išle kroz cestogradnju, a ne neke druge sektore. U ovom slučaju, HEP i Plinacro.
O proračunskoj rupi od 3,6 milijardi na početku godine i bojazni da bi deficit mogao biti bar 16 milijardi kuna... Pa deficit nas treba brinuti i njegova struktura, jer najveći dio proračuna odlazi na tzv. fiksne troškove. Treba nas brinuti ako je 90-ak posto proračuna zadano. Zato su i potrebne razne reforme o kojima se dugo razgovara.
O predviđanjima prihoda proračuna iz doprinosa koja su katastrofična... Doprinosi su pali i zbog kriznog poreza, koji je preselio veliki broj zaposlenika u sivu ekonomiju. Vjerojatno će tijekom ljeta doći do sezonskog zapošljavanja, pa bi se to moglo popraviti. Ne mora značiti da se deficit neće relativno smanjiti do kraja godine, ali bi bilo dobro da se kontinuirano objavljuju podaci kako bismo znali u kojem smjeru to ide.
O Josipovićevom Savjetu za socijalnu pravdu na Pantovčaku, koji je, navodno, imao na umu istovremeno kad i osnivanje Gospodarskog savjeta... Socijalno vijeće je korisno, ali vidjeli smo na primjeru Gospodarsko-socijalnog vijeća da to ide teško. O tome bismo puno mogli razgovarati zašto je to tako.
O tvrdnji sindikata da ih u GSV-u predstavnici HUP-a i Vlade stalno preglasavaju... Mi imamo problem što trenutno djeluje pet sindikalnih središnjica, od kojih četiri predstavljaju javni sektor ili državna poduzeća. U mnogim pitanjima su u sukobu interesa i ne može se razgovarati o reformi javnog sektora ako zastupaju radnike u tom istom sektoru.
