Još jedan dan je prošao, još jednom Mjesec došao... Vrijeme je taj dan bio taman za ulijeniti se kod kuće, no nekako mi se taj dan s posla nije išlo drito doma. Kiša je potopila moj plan lutanja po gradu bez da ikome javim gdje sam. Htjela sam razbistriti glavu od silnog kaosa u kojem sam se našla u posljednje vrijeme, a kod kuće je bilo previše vanjskih faktora zbog kojih ovi unutarnji, moji, nisu mogli doći do izražaja. Nedostajala mi je tišina.

Požurivši polako, nije dugo prošla i već sam bila na ulazu u svoju zgradu, iako zapravo nisam htjela biti doma. Kako sam kročila u haustor i stubište, tako je moj mozgić počeo ubrzano raditi. Upravo ono od čega sam željela pobjeći.

Pored vrata Eksa Bivšića u prizemlju prošla sam bez zastajanja, kao i uvijek. Eventualno senzualno zamahnem kosom jer znam da me stalka, odnosno viri kroz ključanicu. Leži. Čeka da se javim. Nema toga više. To je samo navika koju treba naučiti ignorirati. Odustaješ od onih koji su odustali od tebe, vrlo je jednostavno. Kasnije se pitaš, kako si samo mogla pasti tako nisko – i doslovno (prizemlje) i prenesno (to ti ne moram objašnjavati).

Nastavila sam se teškim nogama pentrati, kad me iz stana lijevo na prvom katu probudilo poznati zvuk jecanja. Gospodin Desanko Šakić je originalno iz Stenjevca :D,  ali se eto, preselio i u moj kvart, da ga zabavlja svojim 'hobijem'. Živi sam, a najbolje prijateljice su mu ruka, papirnate maramice i pornjava. Ženu nema. Preko puta njega živi Juan Švaler, koji slijedeći stope svog susjeda – također nema ženu, ali ima više njih. On se u društvu svake ponaša kao pravi džentlmen, on joj daje na znak da je bitna i da uživa u njenom društvu. To zaista možda jest tako u tom trenutku, ali u drugom, on isto tako iskreno uživa u novom društvu. I nemre si pomoć jadan. Par put mi je namignuo, a ja sam ga pitala jel to ima neki tik :D

Tko sreći ne otvori vrata, ne smije se žaliti ako ona kroz njih ne uđe.

Na drugom katu inače obitavaju studenti u iznajmljenim stanovima s kojima kontakti imam samo kad im treba pokucati da su preglasni do dugo u noć. Mene ne smeta, do mene na devetom katu njihova muzika ne dopire, ali to im čisto kažem da im netko drugi od čangrizavih susjeda ne pozove policiju. A ponekad me zbog tog dobrog djela pozovu i na tulum na koju čašicu prije spavanja. Nerijetko se i odazovem.

Treći dijele cimerice, gospođice Sanja Idokjebudnić i Realna Preozbiljnjak. Njih je dvije uvijek bio hit za slušati. Bile su tako različite po razmišljanjima, a opet su se ponekad znale i složiti jedna s drugom. Sanja je uz Realnu i dalje slijedila svoje snove, no Realna joj je pomagala da složi točku po točku te smisli strategiju i put kako ostvariti taj san. Realna je pak toliko planirala i premalo bila spontana, a Sanja ju je naučila kako cijeli provedeni plan može biti još brži i bogatiji ako sanja i zbog tog je sna entuzijastična i uzbuđena.

Četvrti je kat rezerviran za firme i neke poslovne ljude čiji trg kolonjske još dugo ostane na stubištu kad njime prođu. Rekla bih, prehladan kat za mene. Uvijek mi bude nelagodno dok prolazim jer u večernjim i noćnim satima tamo nema nikoga, a redovito mi se svjetlo u stubištu zagasi upravo tamo. Ja si odmah zamišljam čudovišta kako me primaju za nogu i ne puštaju dalje.

Dvoje prekrasnih ljudi sa još slađom dječicom žive na petom katu, no bude mi ih žao jer ih rijetko viđam zajedno. Jednom sam doznala i razlog tome. Oboje rade suprotne smjene kako bi jedan od njih uvijek mogao čuvati djecu. Koja nesebičnost i požrtvovnost! Podsjećaju me na Sunce i Mjesec, koji se vide samo na sumrak i svitanje. Kako god bilo, na takav su dogovor pristali, tako funkcioniraju i nikad neće otići jedno od drugoga.

Na šestom katu, skroz na početku hodnika, živi Zdravko Gotovan. On svoj život i ljude u njemu shvaća, pogađate, zdravo za gotovo. Dok prolazim pored njegovih vratiju, čujem dernjavu starije i mlađe gđe. Gotovan. U trenutku kada sam taman bila pred njihovim vratima, čula sam kako je starija taman govorila mlađoj: 'Bježi dok možeš. Znam da je moja krv, ali što ti radiš s njime?'. I bila je mama u pravu.

Često sam bakici Katici Krezubić pomagala nositi stvari do sedmog kata, a ona je usprkos težini zadatka (čitaj: planinarenja do svog stana) uvijek ostala nasmijana i zahvalna. Nije bila jedna od onih baba koje nasrtljivo žele svoju isforsirati pravdu pred neodgojenom mlađarijom, bila je tiha i slatka. Zato je bila i omiljena. Često bi bez zubala isfufljala svoje Žuži Jelinek savjete nama mladim curkama, a bome, oni su vrlo često i pomagali.

Osim pijanca Flašenka Alkića s osmog kata, frajera koji je tu živio prije par godina, ova je razina bila prilično mirna. Prolazeći, nisam čula znakove života. Možda netko već obitava tu, možda se sretnik još traži.

Ovaj put nisam ulazila drito u svoj stan na devetom katu već produžila dalje. Tako i tako u njemu živim sama, nije da me netko čeka.

Najzad sam stigla do vrha zgrade, na krov zgrade, nebu pod oblake, gdje mi je i mjesto. Umorna od toliko pređenih stepenica, u posljednji čas prije izlaska na krov skužila sam da je lift nakon dugog vremena proradio. Just my luck, pomislim, no ubrzo se ošamarim novom mišlju – da život nije spremio nešto veće za mene, ne bi mi zadavao tolike stepenice za preći, kako bi brže došla do cilja. Kad je sudbina vidjela moju blesavu facu, rekla je: 'Zato što se kreveljiš, ti izvoli na liniju većeg otpora'.

Umorno se nasmijavši, onako malo rezignirano, raširila sam nozdrve, onako konjski, udahnula svježeg zraka, zagledala se u mutnu i poluoblačnu noćnu panoramu Zagreba, a na mobitelu mi je taman počela svirati poznata od Florence and The Machine ' You've Got The Love '. Iako sunca cijeli dan nije bilo niotkud, meni je zasjalo. Jer sam znala da ljubav imam, i to onu prema sebi. Tuđa dođe i ode. Tek ona koja ostane, ta je prava.

Htjela sam svoj mir, na kraju sam ga ipak dobila! A za to mi nije trebalo lutanje.

U cijelom neboderu postoje vrata na koja još nisam pokucala, i susjedi koje još nisam upoznala. Možda iza jednih živi serijski ubojica, a iza nekih drugih ljubav mog života. Ako je tome tako, srest ćemo se mi još. Kako me sudbina mazi, ne u trenutku kada budem sređena izlazila van, nego onda kada ću na brzinu ići baciti smeće.

Zgrada uz koju sam se pentrala imala je devet katova, a ja, koja sam bila na vrhu iste, osjećala sam se kao maca s devet života! I da se spotaknem s koje stepenice (ne sa zgrade, nisam suicidalna), dočekala bi se kao mačka, na noge, spremna za nove pobjede! I žalila bi one koji u sebi nemaju snage za više od jednog života.

Taman prije ulaska u stan, srela sam i dobro znanog poštara, kojeg zbog glave u oblacima isprve nisam ni doživjela. Isti je prepoznao sanjara u meni te mi je uz račun za mobitel uručio i splet ovih predivnih riječi pohvale: 'Znaš, da vas ima više, bilo bi vas previše. Ne bi spoznali koliko ste potrebni ovom svijetu i ponašali bismo se kao da ste svakodnevnica. Shvaćali bi vas zdravo za gotovo'.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo  OVDJE ! Možete me pratiti i na mojoj službenoj  Facebook stranici 'Priče izTine' .