Nedjeljni je Hod za život u Rijeci lokalizirano ponovio drastične programske nesuvislosti ovoga ambicioznog pokreta. S namjerom „slaviti život“, štreberski preuzimajući ikonografiju ljevičarskoga mirotvorstva od prije pola stoljeća, marširali su (skraćenom) rutom kako bi upozorili na nedvojbeno važan problem.
No, ispod načelno humane geste uporno je provirivala ružna strana. Veselo su („u ime života“) plesali na glazbu autora koji je sam sebe nazvao baš po strojnici (s obzirom na razinu sofisticiranosti, Perkoviću bi, doduše, bolje odgovarala imena poput Schmeissera ili Kalašnjikova). Kako bilo, Hod za život se (opet) gibao u ritmu oružja za masovno ubijanje.
Perković je (kojega je Hod za život kao jednoga od uglednika postavio na sam ulaz u svoju web stranicu), u skladu sa svojim mirotvornim i humanoidnim imenom, poznat i kao izvođač jedne od dviju najkrvoločnijih pjesama koje su se mogle čuti u Hrvatskoj u posljednjih tridesetak godina (drugu su, nakon pada Vukovara, pjevale bradate protuhe, započinjući s: „Aoj Slobo, šalji nam salate…“) .
„Jasenovac i Gradiška Stara“, srbožderski bećarac, Thompson je nijekao kao dio svojega „službenog“ repertoara pa ga onda priznao (u razdoblju zgroženosti „povratkom komunista na vlast“) pa opet nijekao, no nikada nije - „slaveći život“ - našao motiva iskazati jednostavno zgražanje nad koljačkim pjesmuljkom.
Riječju, ovo je hodanje, najavljeno kao humanitarna predstava, dospjelo do (moralno-idiotskoga) glavinjanja u kojemu se jedino patriotske odrednice (à la Thompson i nogometaši) mogu jasno čuti/vidjeti, a sam „život“ ostaje tek razlikovnom frazom (spram „njih“).
Ali, i te odrednice već u idućem koraku dospijevaju u ozbiljne teškoće. Jer, zastupa li se „život od začeća do prirodne smrti“ („Sve za život, život ni za što“), jasno se kazuje da je temeljna patriotska lozinka posve promašena („Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“). Da je, dakle, Vukovar svojedobno trebalo prepustiti napadačima - jer, ako je "život svet", Vukovar to nije (i obratno)…Oni/e, naime, koji/e tvrde da majka nema potpunu ovlast nad plodom u svojem tijelu (te ga ne smije „ubiti“), teško će dokazivati da takvu ovlast (slanja u smrt) imaju zapovjednici nad (regrutiranim) vojnicima…
No, to su već preteška pitanja za plešuće aktiviste masovnoga ubijanja - šteta je što njihov (u najboljem slučaju nesuvisli) ples posve sigurno ubija i same pretpostavke za ozbiljnu raspravu o veoma ozbiljnome problemu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a