Ta se njezina ideja, međutim, nije sviđala čak ni premijeru Andreju Plenkoviću te ju je brzo poklopio sljedećom izjavom: "Je li prije bilo takvog ministarstva? Hajde, budimo realni! Imamo ministricu Murganić koja se bavi demografskom politikom i socijalnom politikom, koja ima kvalitetnog mladog državnog tajnika i tim. Ako je nešto prioritet rada ove Vlade, onda je to demografija".
Brojke koje vladajući ne vole čuti
Je, znamo to svi, demografska slika Hrvatske je iznimno loša, a uskoro bi mogla biti i katastrofalna. Primjerice, 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 55.409 novorođene djece, a prošle godine svega 36.372. I oni koji se rode će, kako stvari sada stoje, otići iz Hrvatske za desetinama i stotinama tisuća onih koji su otišli posljednjih godina. I to neće promijeniti nikakvo Ministarstvo demografije jer demografska politika je nešto daleko šire od jednog ministarstva. Demografska politika je, zapravo, sve ono što se u nekoj državi radi kako bi se njenim stanovnicima osigurali uvjeti za što lagodniji život.
A u Hrvatskoj se, jasno je to svima, već 25 godina radi upravo suprotno: većini ljudi je sve gore i gore, pa uistinu ne treba čuditi da svi oni kojima se ukaže i najmanja prilika bježe iz Hrvatske glavom bez obzira. Zašto je tome tako najbolje će nam reći brojke, naročito one koje vladajućima zasigurno nisu drage.
Primjerice, 1991. godine Hrvatska je imala 1.682.000 zaposlenih, 2,83 zaposlena na jednog umirovljenika, dug od 4milijarde dolara i, recimo još i to, 634 radnička odmarališta sa 76.000 kreveta. Prije dvije godine ta ista Hrvatska imala je 1.223.000 zaposlenih, 1,13 radnika na jednog umirovljenika, dug od 57 milijardi dolara i, recimo još i to, radnička odmarališta kao potpuno nepoznat pojam.
Brojke kažu i da je prosječna radnička plaća 1989. godine bila 900 maraka ili 3200 kuna, dok je ona danas 600 eura ili 4500 kuna. Budući da je te 1989. kilogram kruha koštao marku ili 3,65 kuna, a danas košta 1,2 eura ili 9 kuna jasno je da je kupovna moć spomenutog hrvatskog radnika (ovdje, dakako, ne računamo tajkune, menadžere, političare, mešetare, torbare i slične) danas više nego upola manja nego spomenute 1989. kad je na ovim prostorima još egzistirala SR Hrvatska.
Više je, eto, nego jasno da je u posljednjih 25 godina Hrvatska požderala samu sebe! Oslikava se to, naravno, i u 50-ak milijardi kuna Todorićevih dugova i u 39 milijardi gubitaka cestarskog sektora, 7 milijardi kuna dugova u zdravstvu, nestanku poljoprivrede i industrije. Je, lijepo su nam svojedobno izgledala obećanja vladajućih da ćemo svi jednog dana biti IT-inženjeri ili PR-menadžeri, no nitko nije razmišljao o tome da će i dalje netko morati proizvoditi hranu, primjerice...
No, ni to nije sve. Čak ni sve navedeno nije dovoljan razlog zbog kojeg mladi (i ne samo mladi) odlaze iuz Hrvatske.
"Iz Hrvatske se odlazi i zbog Brkićeve diplome..."
Kako je to lijepo na Facebooku nedavno objasnila skupina mladih ljudi, "Iz Hrvatske se odlazi i zbog Brkićeve diplome, Bujančevog fašizma, Karamarkovih afera, 1945. i 1991., Jasenovca i Bleiburga, kupljenih medija i pristranog HRT-a, šatora u Savskoj, Todorića i minimalca, teta u vrtićima i fontana, komunista i katolika, Mamićevog Dinama, Thompsonovog mača i poreza, malih mirovina i stopiranja stipendija, poglavnika i štraca s oltara, Merčepa i Glavaša, premijera i ministara po zatvorima, zaposlenih u gradskim i državnim firmama, štandova Željke Markić, skuplje cijene šišanja kvadrata livade od kvadrata razminiravanja, Sanadera i gladne Slavonije, mržnje u vašim očima..."
Mislite li uistinu, gospođo predsjednice, da sve to može riješiti nekakvo Ministarstvo demografije?!
