Kao sto sam najavio u predhodnoj kolumni, odnos polarizacije i demokracije po svemu zaslužuje biti tema posebne obrade.
Braneći tezu da je nepravedna, neravnomjerna te sve više nepodnošljiva raspodjela svjetskog bruto dohotka - glavni generator polarizacije diljem našeg planeta - potrebno je spomenuti i njezine političke i socijalne implikacije. U knjizi "Umiru li demokracije" američki autori Steven Levitsky i Daniel Ziblatt upozoravaju na ozbiljne slabosti u funkcioniranju demokratskog modela političkog uređenja. Oni su, kao i francuski ekonomist Thomas Piketty, mišljenja da nacionalna država, kao osnovni nositelj demokracije, nema alternative. I u tome smo suglasni.
U ovom kontekstu moram iskoristiti priliku te napraviti toliko potrebnu distinkciju između "globalizacije" i "globalizma". Najviše zbog toga što ima političara, uključujući i neke u Hrvatskoj, koji miješaju ta dva pojma, stvarajući opću zabunu kod građana.
Globalizacija i globalizam
Globalizacija je proces čija osnovna pokretačka snaga leži u tehnološkom progresu te cirkulaciji ljudi, ideja i dobara na svjetskoj razini. Dok je globalizam ideologija politički koncept koji zastupa stajalište da globalno upravljanje svijetom treba služiti nacionalnim interesima. Upravo zbog toga populisti tvrde da je globalizacija uzrok neuspjeha nacionalnih gospodarstava i njihovog zastoja neodrživa. Dapače, stalno proširivanje tržišta i slobodna trgovina, kao i mogućnosti slobodnog kretanja radne snage te motori gospodarstvenog rasta, mogući su upravo zbog globalizacije.
Kad već spominjemo populizam i populiste najprije bih se osvrnuo na ono što se može nazvati zajedničkim nazivnikom populističkih politika. Analizirajući pojavu populizma kroz povijest, američki povjensičar Barry Eichengreen ukazuje na to da su zapravo ekonomske nevolje, uvjetovane brzim tehnološkim progresom te otvaranjem novih tržišta s jeftinijom radnom snagom i nižim cijenama, glavni generator populizma.
U vrijeme Prve industrijske revolucije, početkom 19. stoljeća, to su bili pripadnici engleskog ludističkog pokreta koji su razbijali mašine vjerujući da su one glavno zbog kojeg sve više ljudi ostaje bez posla. Danas, u vrijeme Četvrte industrijske revolucije to su birači Donalda Trumpa koji vjeruju da je "America first" jedini spas od nekontroliranog doseljavanja radne snage iz Latinske Amerike te tobože loših multilateralnih trgovinskih ugovora putem kojih američki radnici gube svoja radna mjesta, dok se tvrtke sele na jeftinije lokacije izvan SAD.
Potrebno je nešto više
Na ovom mjestu valja napomenuti da dovođenje uzroka sve prisutnije pojave populizma na gospodarstvene čimbenike u sebi krije opasnost zablude o tome da se riješenje traži u tzv. državi blagostanja (welfare state). Stvari nisu tako jednostavne. Potrebno je nešto više. Konkretno, snažne i otporne demokratske institucije, zrelost i stabilnost elektorata te takva podijela vlasti u kojoj će pravna država biti u potpunosti zaštićena. Objektivno govoreći, danas se rijetko koja država može pohvaliti ovakvim referencama demokratskog sustava. Pod naletom populizma i nacionalizma popuštaju ponegdje i glavni stupovi demokracije.
Spomenuti američki autori rezignirano konstatiraju da sve više prevladava uvjerenje da je demokracija u svjetskim razmjerama u recesiji. Za ugrožavanje demokratskih sustava danas nije neophodno izvršiti državni udar uz pomoć vojske kao što je bilo u Argentini, Brazilu ili Grčkoj tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Svjedoci smo podrivanja demokracije u zemljama gdje se redovito održavaju izbori u okviru višestranačkog sustava. Od Južne Amerike do Istočne Europe, od Afrike do Azije.
Levitsky i Zimblatt navode Venezuelu, Nikaragvu, Gruziju, Peru, Filipine, Poljsku, Šri Lanku, Mađarsku, Tursku i Rusiju. Ne ulazeći u detaljnu analizu pojedinačnih slučajeva, ukratko bih se osvrnuo na Mađarsku. Politički pogledi mađarskog premijera Viktora Orbana često se uzimaju kao primjer populizma i nacionalizma. Evo pod kojim sloganom je Orban uvjerljivo dobio izbore u Mađarskoj: "Suverenitet, neovisnost, sloboda, Bog, domovina i sigurnost". Niti jedan od ovih, nazovimo ih "principima vladanja", nije i ne može s demokratske točke gledišta biti sporan. Ukoliko bi se sve to skupa moglo stavit pod zajednički nazivnik nazvan "liberalni patriotizam", koji usput nema nikakve veze sa populizmom i nacionalizmom, Orbanov i slični politički koncepti bi dapače dobili epitet integralnog dijela liberalne demokracije.
Koja je razlika?
Da bi tako bilo, neophodno je točno definirati značenje i smisao temeljnih vrijednosti demokracije. Drugim riječima, nacionalni identitet i sloboda pojedinca moraju ići ruku pod ruku praćeni principima pravednosti, jednakosti i demokratčnosti, a sve skupa u funkciji jačanja vladavine prava te demokratskih institucija. U tome je zapravo razlika između liberalnog patriotizma i nacionalizma te populizma. Nemojmo zaboraviti da je nepovredivost dostojanstva čovjeka istinsko mjerilo liberalne demokracije - i to svakog pojedinca, bez razlike prema narodnosti, vjeri, rasi i rodu.
U slučaju Mađarske, ali ne samo tamo, Sorosova zaklada odigrala je kontroverznu ulogu kada je riječ o pojavi populizma i nacionalizma. Dok je na samom početku procesa tranzicije u istočnoeuropskim zemljama, ova zaklada poznata pod imenom "Otvoreno društvo", odigrala vrlo pozitivnu ulogu, podupirući proces njihove demokratizacije, kako je vrijeme odmicalo tako su se njeni predstavnici i pripadnici sve više uplitali u unutarnje političke konflikte, na pristran način provocirajući time reakcije onih političkih snaga koje su to doživljavale kao napad na njihov integritet.
To je populistima poslužilo kao povod da još više zaoštre retoriku i jačaju front prema onima koji se "miješaju neovlašteno" u unutarnje stvari tih zemalja. Ovo ne potenciram kako bih izdao certifikat pravednosti populistima, no nema sumnje da su Sorosove pristaše učinili medveđu uslugu sebi i svima onima koji su iskreni pobornici demokratskog preobražaja u Istočnoj Europi.
- 'Predsjednik svijeta' za Vijesti.hr: 'Stanje u regiji nije dobro, članstvo Srbije u EU je neophodno'
Stvara se put širenju populistički nastrojenih ličnosti
Vratimo se populizmu. Vidljivo je da rastući gnjev onih koji su marginalizirani te se osjećaju zapostavljenima, postaju najlakši plijen populista! Ali nemojmo se zavaravati. Nisu samo iracionalni momenti poput ksenofobije u slučaju odbojnosti prema migrantima ili strah od niskih dnevnica radne snage iz zemalja tzv. Trećeg svijeta razlog sklonosti jednog dijela izbornog tijela prema populizmu i nacionalizmu.
Na primjeru Brazila može se vidjeti da ozbiljnih i realnih razloga koji su isprovocirali izbor jednog desničarski orijentiranog populista poput Jaira Bolsonara za predsjednika. Počevši od toga da je 6,5 milijuna Brazilaca ostalo bez posla u posljednjih pet godina. Uz to je u 2017. godini više od 60 tisuća ljudi izgubilo živote uslijed nasilja. Ta je brojka veća od žrtava rata u Siriji. Više od 200 političara i menadžera je od 2013., zbog korupcije i zlouporabe u državnim tvrtkama, optuženo i zatvoreno. Među njima dva prethodnika Bolsonara, Lula da Silva i Đilma Rusef.
Ovo ukazivanje ne treba shvatiti kao 'pledoaje' u korist populizma, već više kao objašnjenje zbog čega se danas sve više otvara put prema vladavini autokratskih i populistički nastrojenih ličnosti. Na štetu liberalne demokracije i njenu kompromitaciju kod značajnog segmenta glasača. S tim u vezi postavlja se opravdano pitanje zašto se u kapuljačama i uniformama maskiraju ljudi koji ukazuju na defekte sustava i traže više pravednosti. Nedavno je upravo portal Vijesti.hr prenio jednu takvu poruku zamskiranih ljudi! To je još jedan simptom zabrinjavajućeg stupnja otuđenosti građana te rastućeg nepovjerenja u postojeće institucije.
U drugoj južnoameričkoj državi, Venezueli, populizam je doveo do rastakanja nacionalnog tkiva zemlje. Dvadeset godina od dolaska generala Huga Chaveza, koji je došao na valu populizma na vlast, Venezuela se nalazi na pragu građanskog rata. Polarizacija u ovoj zemlji je bez presedana. Demokracija se pod teretom polarizacije udubila i deformirala. Kao rezultat imamo dva predsjednika države koji se bore za legitimnost u situaciji kada između jednakih prava može odlučiti samo sila. Vanjski faktor opet reflektira jednu drugu polarizaciju koja dominira na svjetskoj sceni: Na jednoj strani imamo "Zapad", odnosno SAD i Europsku Uniju koji su za predsjednika Guaida, dok na drugoj strani imamo "Istok" odnosno Kinu, Rusiju, Iran i Tursku!
Jedino što mogu reći - teško onome koji sebe dovede u situaciju da uđe u te škare. Samo pobjedom istinske demokracije može se nadvladati postojeća polarizacija i otvoriti Venezueli put prema izlasku iz strahovito duboke političke i gospodarske krize. To pravo pripada isključivo njenim građanima.
Populizam je štetan za demokraciju
Po mišljenju nekih eminentnih autora poput Yuvala Hararija, nesposobnost nacionalnih institucija da odgovore globalnim izazovima može se prevladati priznavanjem "globalnog identita". Budući da ne možemo reducirati neke globalne fenomene poput ekoloških, tehnoloških te ekonomskih Harari 'navija' za globalizaciju političkog djelovanja. To bi značilo, prema Harariju, vođenje globalne politike. On pri tome radi jasnu distinkciju prema globalnom upravljanju.
Nema sumnje da je traganje za globalnim identitetom imperativ našeg vrijemena i da treba tražiti adekvatne forme njegove primjene u međunarodnoj suradnji i odnosima. Unatoč tome, nemoguće je previdjeti da se politički faktori prepliću s ekonomskim, ekološkim i tehnološkim do te mjere da ih je teško razlučiti. To se jako dobro vidi upravo na primjeru Venezuele.
Zaključak: Populizam je štetan za demokraciju i treba ga, gdje god i kad god je moguće, suzbijati kako bi se minimizirala šteta. Ne smije se ignorirati činjenica da krutost i petrificiranje establišmenta nanosi veliku štetu i narušava autoritet demokratskog sustava u svim državama. Od SAD-a do Hrvatske, od Francuske i Njemačke do Grčke i Italije. Dok establišent ostaje kompaktan i drži sve više konaca odlučivanja u svojim rukama, s druge strane dolazi do rastakanja i usitnjavanja nacionalnih političkih tjela, samim time i stranaka. To je vrlo plodno tlo za polarizaciju društvenog bića i, naravno, za rađanje radikalnih ideja i populističkih pokreta.
Unutarnju logiku međusobne povezanosti tih pojava nije teško prepoznati. Iako u principu nije uopće jednostavno pronaći spoj politike sa logikom. No o tome ćemo opširnije u sljedećoj kolumni.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
