S jedne strane učitelji i nastavnici i njihovi sindikalni predstavnici – jači nego ikada. Skup na trgu bio je svojevrsni vizualni i verbalni demanti koječega što se pojavljivalo u javnom prostoru proteklih tjedana. Prvo, bilo je jasno da učitelji i nastavnici vjeruju svim svojim sindikatima, da sindikalne vođe smatraju svojim liderima, da ne postoje podjele među njima. Drugo, bilo je kristalno jasno, vidjelo se a i čulo – da učitelji i nastavnici u ovom trenutku imaju široku podršku, i roditelja i građana "neroditelja". Treće, organizatori su masu od više desetaka tisuća ljudi uspjeli organizirati i voditi bez ikakvih ekscesa, nasilja ili verbalnih udaraca ispod pojasa. Djeca su veselo kružila oko Manduševca i nitko se nije bojao. A kada smo posljednji put u Zagrebu imali tako masovan skup bez trunke straha i napetosti? Četvrto, iako su se iz Vlade već danima sipale sumnje kako se iza štrajka nazire politika, na samom skupu bilo je jasno da niti jedna politička grupacija ili stranka nije instrumentalizirala skup. Ne na način na koji je to Andrej Plenković sumnjao.
Čak su i klicanja protiv njega kao premijera bila pristojna i s mjerom. A transparenti prije svega duhoviti. "Andrej, nismo te tako učili! Tvoja 16. gimnazija", kočoperio se natpis, a autorima ostaje nada da je premijer u diskreciji svoje sobe ipak gledao skup i pročitao njihovu poruku. Pristojno, s mjerom, ali glasno, s puno zvižduka i klicanja – Dosta! – bila je to nesumnjivo sila koja je morala pokazati premijeru Plenkoviću i njegovoj strani da ovaj štrajk nije šala i neće stati samo tako. Taman kada se činilo kako je i njemu dozrelo i da je razumio da je vrijeme da preuzme premijersku dužnost u rješavaju pitanja sudbine prosvjete u Hrvatskoj, kada se činilo da će on krenuti dalje u pregovorima tog popodneva – i nitko, ali baš nitko ne bi nazivao njegovim porazom činjenicu da se uključio on osobno – Andrej Plenković je odlučio i dalje igrati igru uvrijeđenog dječarca iz pješčanika.
Nije bilo dovoljno što je izraubao ministricu Blaženku Divjak i ministra rada Josipa Aladrovića, nije bilo dovoljno što je ubacio bivšeg ministra, sada savjetnika, Radovana Fuchsa, negdje je uspio naći i Zvonka Kusića, bivšeg predsjednika HAZU-a, sada posebnog savjetnika za društvena pitanja, a zapravo ključni pregovarač s premijerove strane postao je, ni manje niti više, nego predstojnik Ureda premijera, Zvonimir Frka Petešić. Upravo je Frka Petešić dobio priliku da nakon nove runde pregovora daje i izjave predstavnicima medija, da tvrdi da su razgovori bilo "jako konstruktivni". Pojava Zvonimira Frke Petešića kao šefa pregovaračkog tima s premijerove strane zapravo je izgledala kao nova šaljiva dosjetka.
Zvonimir Frka Petešić dobio je novo zaduženje
Nije se ni školovao u Hrvatskoj niti se bavio školstvom
Dugogodišnji diplomat, koji se naputovao po svijetu, nikada se, naime, nije bavio odgojem i obrazovanjem, vrlo je izgledno da niti ne zna kako funkcionira školstvo u Hrvatskoj. Možda eventualno kao roditelj ima neka površna saznanja? No, s obzirom na to da je bio diplomat, vrlo izgledno su mu i djeca pohađala diplomatske škole, nemjerljive s bilo čime u hrvatskom školskom sustavu. Posljednji javni istupi Zvonimira Frke Petešića bili su vezani uz temu "brendiranje Hrvatske" jer je kao predstojnik Ureda premijera bio uključen i u predsjedničinu radnu skupinu za brendiranje, a tom je prilikom zablistao s mnoštvom izjava kojima je prije svega jasno pokazao da za svog boravka u Hrvatskoj zapravo nije uspio upoznati hrvatsku stvarnost, da nije uspio sići iz bidermarej salona Banskih dvora do Svetica ili Novog Zagreba, a kamoli do Banije, ili Like, ili već negdje drugdje i dublje do "običnog" života.
Frka Petešić je rođen 1969. u Peteauxu, u Parizu, jer su njegovi roditelji u drugoj polovici šezdesetih odselili u Francusku. Nakon što ga je 2017. Plenković angažirao kao predstojnika Ureda, Frka Petešić je objašnjavao da je kao dijete upijao hrvatske teme, jer mu je otac sedamdesetih u Francuskoj promovirao Hrvatsko proljeće i hrvatsku kulturu, a na temelju toga je i on, kao mladić, početkom devedesetih, odlučio - u Francuskoj - "senzibilizirati javnost za ratne strahote koje je Hrvatska tada proživljavala".
Školovao se isključivo u Francuskoj. Kao što je to lijepo izjavio za tjednik Globus, htio je postati "astrofizičar i matematičar i živjeti kao pustinjak u Čuh polju i ondje istraživati matematiku". Klasičnu gimnaziju je završio u Parizu, studirao je matematiku i fiziku na Sveučilištu Paris-VI, te je stekao stupanj diplomiranog geografa. Magistrirao je geopolitiku s naglaskom na kartografiji na Francuskom institutu za geopolitiku, a naslov njegova magistarskog rada bio je "Bojišnice, granice i stanovništvo Hrvatske i BiH, kartografska analiza rata 1991.-95."
Godine 1993. angažiran je prvi put službeno u hrvatskoj diplomaciji, u uredu tadašnjeg veleposlanika Hrvatske u Parizu, Branka Salaja. Sve do 2005. ostaje vezan uz pariško veleposlanstvo, a onda se seli u Bruxelles, bavi se odnosima s javnošću, a onda 2013. godine odlazi na svoju prvu veleposlaničku dužnost, u Kraljevinu Maroko, zadužen i za mnoge druge zemlje u središnjoj Africi. Upravo je iz te svoje faze volio evocirati uspomene kada je govorio o brendiranju Hrvatske. Na čuđenje drugih sugovornika, opisivao je kako je on osobno davao autograme u Burkini Faso jer su mu prodavači suvenira govorili da je on "prvi Hrvat koji je posjetio Burkinu Faso", asocijacija na Hrvatsku bila im je – Šuker, a kad bi rekao da se zove Zvonimir - govorili bi "Boban, Boban!"
Pun Trg prosvjednika premijera, čini se, nije impresionirao
Ljubazan sugovornik, ali posve nekompetentan za ovo područje
Frka Petešić je bio i ostao pomalo romantičan diplomat, beskrajno kurtoazan, francuski galantan, voli se izgubiti u dosjetkama iz svoje egzotične karijere, koje u Hrvatskoj krcatoj problemima znaju zazvučati gotovo neumjesno. Kada je 2017. izabran za predstojnika Ureda premijera govorio je o tome da se zna s Plenkovićem još iz pariških dana, a odnos je nesumnjivo učvršćen u Bruxellesu, kada je Plenković bio zastupnik u EU parlamentu. I Frka Petešić bio je jedan od povjerljivih suradnika iz Plenkovićeva tzv. diplomatskog kruga, jedan od onih na koje može bespogovorno računati.
Vjerojatno je upravo to tajna i njegova sadašnjeg angažmana: Plenković je stavio u pregovarački tim čovjeka koji bi trebao zastupati njega, prenositi mu što se zbiva, biti ljubazan… ali Frka Petešić nipošto nije osoba koja bi mogla razumjeti kompliciranu zavrzlamu oko koeficijenata, rad u dvije smjene, škole bez sportskih dvorana, raspukle zidove, laptope koji bi mogli jednog dana možda doći, plaće od 6800 kuna… On osobno školovao se isključivo u Francuskoj, a njegova djeca u Francuskoj ili po diplomatskim školama. A nikada do sada ni na koji način nije bio uključen u bilo koje tijelo koje se bavilo odgojem i obrazovanjem u Hrvatskoj. Pa kako onda Frka Petešić može procijeniti da je razgovor bio "jako konstruktivan"?
Frka Petešić i premijer Plenković. Mogu li riješiti nezadovoljstvo prosvjetara?
I zašto je uopće Plenković zaključio da je primjereno čovjeka koji ne zna ništa o školskom sustavu u tako osjetljivom trenutku uključiti u pregovore? Šalje ga zapravo kao svog batlera, kao nekog tko bi mu trebao dojavljivati što se zbiva, kao nekakvu ekstenziju premijera osobno. A pregovarači trebaju jedino i isključivo premijera osobno. Na dramatičan i pristojan huk s Trga bana Jelačića Plenković je odgovorio ubacivanjem novih nadomjestaka u pregovarački tim.
I što onda imamo u ovom trenutku? Potvrđeno moćnu utvrdu učitelja i nastavnika i zahtjev za konačnim i studioznim pristupanjem rješavanju problema odgoja i obrazovanja, a s druge strane – petljanje i kompliciranje. Ubacivanje novih nekompetentnih pregovarača. Je li moguće da Andrej Plenković nije razumio da mu je pristojan skup na Trgu pružio pristojnu mogućnost za osobno uključenje i donošenje razumnog rješenja, koraka naprijed za sve?
