Mnogo je liječnika okupio ministar zdravstva Vili Beroš na press konferenciji na kojoj su trebali biti predstavljeni rezultati rada povjerenstva koje je utvrđivalo je li bilo pogreški u zdravstvenom sustavu u zbrinjavanju pokojnog novinara Vladimira Matijanića. Mogao je nastupiti on sam, ili uz sebe postaviti još dvoje ključnih ljudi, ali ne, odlučio je dovesti cijelu četu, ove i one stručnjake, ravnatelja KBC-a Split, Matijanićevu obiteljsku liječnicu… A onda je ministar, među tih desetak liječnika, dirigirao, moderirao, pozivao ovog ili onog pred mikrofon. Često je isticao svoju specijalizaciju – neurokirurgiju - i da on baš na to konkretno pitanje ne može odgovoriti, ali možda može xy. A onda bi osoba xy odgovorila da će na to pitanje možda bolje odgovoriti onaj drugi kolega… I tako unedogled.
Pred nama uživo događalo se komadanje Vladimira Matijanića, na ovaj i onaj segment, na ovu ili onu boljku, jer svako malo neki "stručnjak" ne bi mogao odgovoriti na pitanje koje je s novinarske strane stizalo svako malo nekome od njih – pitanje: a što biste vi napravili da ste vidjeli čovjeka u tom stanju?
Neprobojni zid liječnika
Utrenirani doktori s jedne strane, dijagnoze, podaci, i korak po korak, svaljivanje krivice za Vladimira Matijanića. Kojeg dakako na vješto osmišljenom PR predstavljanju "rezultata istrage" nema, da im ustane iz zadnjeg reda i replicira.
Bio je to neprobojni zid liječnika, stručnjaka ledenih lica koji su do neugode ponavljali izraze sućuti obitelji, a onda bi krenuli dalje, da je to tako, da je to u redu. Da se zapravo liječnici nisu ni trebali javiti na telefon. Da su oni ovo zaključivali samo na temelju dokumentacije. Da je sve moglo kobno završiti i da ga se ranije dovelo u bolnicu. Pa onda nije nitko niti odgovoran što ga ranije nisu odveli u bolnicu. Lijeka nema, ali nije to baš tako relevantno… Tako nas i uče, da moraju biti ledeni jer se dnevno susreću s previše ljudske tragedije. I nitko ne spori da je to težak posao, da se previše susreću i sa smrću i sa pacijentima koji pretjeruju, koji žele ići prečesto na bolovanje, koje sebi sami dodjeljuju dijagnoze, nitko ne spori da im je teško, da ih je premalo, ali ovdje se radilo o jednom konkretnom čovjeku, čovjeku koji je definitivno bio bolestan, koji se trudio nositi sa zdravstvenim sustavom, otkrivati tko mu je nova obiteljska liječnica, ići na pretrage kada i gdje je to moguće – jer zna se da je to često nemoguća misija od koje mnogi odustaju. Ali ne zato jer su nemarni prema svom zdravlju, nego zato jer nemaju snage za borbu za dobivanje termina i kombiniranje gdje će i kada obaviti kakav pregled. Sada se opet zazivalo da ljudi mogu ići odmah na hitni prijam, a koliko puta smo čuli o tome da ih previše ide na hitni prijem, i kad slučaj nije hitan, naprosto zato jer nisu mogli doći do svog liječnika.
Vrlo konkretno svjedočanstvo
Ali iza Matijanića je ostalo vrlo konkretno svjedočanstvo. Čuli smo njegove razgovore s onima koji su mu mogli i trebali pomoći, imamo i svjedočenje njegove partnerice, novinarke Andree Topić, koja detaljno opisuje njegove zadnje dane, njegove zadnje trenutke. Opisuje i kako se prema slomljenom Vladi Matijaniću odnosi mladi tehničar iz tima Hitne službe. Znamo pouzdano da je jedan tim Hitne bio i otišao jer je zaključio da Matijanić može i dalje tako ostati doma, na kućnom liječenju. A onda je on ubrzo umro.
Andrea Topić nam je detaljno opisala kako je izgledao, koliko je još mogao komunicirati. Sa sigurnošću možemo reći da bi najobičniji čovjek, čovjek bez svih tih lijepih titula i specijalizacija koje smo čuli na press konferenciji kod predstavljanja stručnjaka, odmah rekao – ovaj čovjek mora u bolnicu.
Ali na uporno pitanje, kljucanje, iz novinarskih redova, upućeno sad ovom ili onom specijalistu - Dobro, biste li vi rekli da čovjeka u takvom stanju treba hitno hospitalizirati? – stizale bi rečenice bez preciznog odgovora. Vadile bi se dijagnoze, malo latinskog, te ovo te ono, te nema mogućnosti elektroničkog uvida u cjelokupni zdravstveni karton pacijenta, te "nije to moja struka". Svi koji su se pod dirigiranjem Vilija Beroša redali pred mikrofonom izbjegavali su pokazati da bi oni bili spremni vidjeti Vladimira Matijanića, ili bilo kojeg drugog pacijenta, kao čovjeka, u cjelini.
Svatko bi ostao u svom taboru
Svi su se trudili ostati u svom milimetarskom prostoru, a ono ostalo – to je stvar drugog "stručnjaka". Ne samo da su cjepkali Matijanića na komadiće i svatko je proglašavao savršenost u svom malom krugu djelovanja, nego su nam nepogrešivo pokazivali svu bijedu zdravstvenog sustava, posvemašnju nepovezanost, nemogućnost komuniciranja ili nebrigu za ono ostalo – izvan njihova kruga. Jedna je liječnica napisala uputnicu, i gotovo. Drugi su se javili na telefon, i gotovo. Treći su ga malo pogledali i nije im izgledao tako loše da ga treba odvesti, i gotovo. Svatko je proglasio nevinost u svom taboru, i svi će skupa jedni drugima pružiti ruke i čuvati laži i propuste iz njihovog tabora. Jer se liječnici moraju držati zajedno.
Posebno je bilo licemjerno kada je ministar Beroš na kraju press konferencije pokušao očitati bukvicu svim građanima i uputiti ih na liječnike obiteljske prakse. Kao da nije čuo da je i Matijanićeva liječnica rekla da ga je preuzela prije godinu i pol, da, dakle, nije bila njegova liječnica godinama ili desetljećima. Kao da ne zna da su u Hrvatskoj prava rijetkost obiteljski liječnici koji su godinama ili desetljećima u kontaktu s pacijentom, pa poznaju u detalje njegove dijagnoze. Mnogi su zapanjeno slušali da je Matijanićeva liječnica htjela s njime kontaktirati mailom, jer mnogi obiteljski liječnici to odbijaju i inzistiraju na telefonskim pozivima medicinskoj sestri, a tu se pak obaraju rekordi u broju poziva prije nego što se digne slušalica. Zna li ministar Beroš da se za najobičniji pregled kod obiteljskog liječnika sada treba naručiti, da se svi žale da imaju previše pacijenata? Zna li da se u mnogim ordinacijama redaju "zamjene" u kojima se ne stigne niti upamtiti ime liječnika, a kamoli steći odnos povjerenja i detaljnog proučavanja kartona pacijenta?
Zna li ministar Beroš da liječnici obiteljske medicine za mnoge daljnje pretrage otvoreno sugeriraju pacijentima da se pokušaju sami snaći jer ih oni ne mogu naručiti redovnim putem ili će termin biti za nekoliko mjeseci?
Ljudi, pišajte u lonac...
Demonstrirali su Beroš i njegova ekipa uživo da medicinska struka u Hrvatskoj nije u stanju iskreno i dubinski ispitati kako sustav funkcionira u praksi i tko je odgovoran za to kako funkcionira. U trenutku kada je svatko od njih koji su govorili a nisu odgovorili na jednostavno pitanje bi li čovjeka u tom stanju trebalo hitno hospitalizirati, pokazali su da je zdravstvo u Hrvatskoj postalo toliko surovo da je spremno tolerirati medicinske radnike koji okreću leđa umirućem čovjeku. Ako nitko neće odgovarati, onda je sve u redu, i može se nastaviti tako, baš tako kako je bilo i u slučaju Vladimira Matijanića. Pišajte u lonce, nemojte očekivati da vas Hitna odveze, nemojte očekivati da vam otkriju upalu pluća ako ne kašljete jako, ili si nađite vezu na vrijeme. Ministar Beroš nije niti jednom jedinom rečenicom najavio spremnost da će u sustav ugraditi mehanizme da bi svima bilo jednako.
Ne bi oni o čovjeku koji je umirao u mukama, nego samo o ovom ili onom komadiću tog čovjeka. Svi znamo, a i pisali smo o tome, da je već bilo previše takvih slučajeva, ali Matijanićev slučaj je bio i ostao bolno i jedinstveno dokazan i audio snimkom i postojale su nade da će njegova smrt uzdrmati sustav i pokrenuti promjene – da ne bi bilo još takvih tragičnih mučenja. Ali ništa od toga. Vili Beroš je za kraj izvukao malo drhtavog glasa, ali vidjelo se da je i zadovoljno odahnuo nakon performansa.
Gledali smo zapravo jedne tužne karmine hrvatskog zdravstva.
