Na zidu prostorije u kojoj pišem ovaj tekst nalaze se uokvirene dvije spomenice iz NOB-a. Na prvoj je ime Bulić File, djedove sestre koju je u dvadeset i drugoj godini raznijela granata u bolnici na Sutjesci, a na drugoj ime Bulić Ivana, njenog brata, koji je u osamnaestoj godini umro od tifusa na Zelengori.
Prostorija se nalazi u kući u Tugarima, treća po redu nakon skretanja kod crkvice Svetog Nikole, desno kad se ide iz Splita. Ovo navodim samo zbog toga da Karamarko zna gdje će me naći ako me jednog dana poželi uhapsiti zbog "veličanja sluga totalitarističkog režima".
Samo na Sutjesci poginulo je trideset i pet tugarskih partizana (više nego iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Ljubljane, Skoplja i današnje Podgorice zajedno). Hoće li se današnji stanovnici Tugara, potomci i rodbina svih tih ljudi poginulih na Sutjesci zbog Karamarkove izjave kako se srami kad mu netko kaže da je antifašist iti malo uzbuditi? Neće. Neće me iznenaditi ni ako bude primljena s odobravanjem.
Mjesto koje obilježava dva Dana mrtvih
Tugare su valjda jedino mjesto u Hrvatskoj koje obilježava dva Dana mrtvih. Jedan onaj standardni, a drugi u znak sjećanja na žrtve gube od prije tko zna koliko stotina godina. Obilježavaju li i na koji način stradanje svojih sumještana na Sutjesci? Ne.
Tugare su do devedesetih imale spomenik posvećen stradalnicima Drugog svjetskog rata na kojem su bila imena poginulih partizana, kao i imena žrtava četničkog pokolja koje se 1942. dogodilo u zaleđu Omiša, među njima i ime mog pradjeda. Danas imaju samo pola spomenika. Kad je početkom devedesetih inicijativa novopečenih domoljuba da se spomenik "ukloni mirnim putem" naišla na otpor uglavnom starijih mještana, spomenik je uklonjen nemirnim putem. Netko ga je minirao preko noći, ali da apsurd bude kompletan, otpala je strana sa žrtvama četnika, imena partizana su ostala i dan-danas stoje na toj ruševini od spomenika.
S prvom kišom Tito izroni iz kamena
Na kamenoj klisuri iznad Tugara nekada je velikim slovima pisalo Tito. Danas, na klisuri pored te, piše Ante Gotovina. Tito je izblijedio i ne vidi se za lijepog vremena, ali s prvom kišom, kad kamen posivi, Tito izroni iz kamena kao podsjetnik na neka druga vremena, kao srednji prst, kao da cinično zajebava i pita Tugarane: "A šta je sa mnom? Niste me valjda zaboravili?"
"Ako mi kažu da sam antifašist, to je za mene uvreda", kaže Karamarko, današnji ministar i bivši operativac valjda svih tajnih službi koje su operirale na ovim prostorima. I svatko, iole politički pismen, vidi u tom zalet za još jedno guženje "našeg svita", "našeg naroda", "izbornog tijela". Još jedan gadljivi predizborni trik. Jer HDZ zna da kad popuši na svim ostalim frontovima, kad ostane bez iti jedne predizborne teme, kad je već i pticama na granama jasno da su njegovi članovi temeljito popljačkali ovaj narod, kad mu se smiješi fijasko na sljedećim izborima, uvijek može iz naftalina izvući Drugi svjetski rat i zajahati po komunistima. "Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima" tu dođe kao idealno pokriće. Pa svaki politikantski hahar ili vjerni sluga bivšeg Hitlerovog omladinca, a sada pape, izvadi čunu i krene neselektivno pišati i po partizanima, i po antifašistima, i po komunistima. Evo, ministar je otišao tako daleko da se ispišao i po Ustavu.
Ali nije tragedija u tom pišanju, politikantima poput Karamarka to je core business. Tragedija je u "našem svitu", "našem narodu", "izbornom tijelu" koje kad likovi poput Karamarka izvade čunu, spremno otvori usta. Trideset pet mladih Tugarana je poginulo na Sutjesci, spomenik su im pokušali srušiti njihovi sumještani, sjećanje na njih pokušavaju izbrisati njihovi sumještani, a velik broj tih sumještana zapljeskat će danas ovoj Karamarkovoj izjavi, tom pišanju po trideset i pet njihovih mrtvih sumještana i ni na kraj pameti im neće biti da ih još jedan HDZ-ov hahar još jednom žedne prevodi preko vode.
