Kuhari su čudna sorta. Morate te ljude poznavati, raditi s njima godinama da bi ih shvatili. Kao i u svakom poslu, i u njihovom postoji hijerarhija i često, prečesto za moj ukus, ta hijerarhija zna odbijati mlade ljude od tog zanimljivog i kreativnog zanata. Kuhanje je evoluiralo kroz zadnja dva desetljeća. Nekada kod nas marginaliziran posao za one „koji nisu htjeli u školu“, danas je postao i lukrativan biznis, ali i dinamičma struka, koja stalno iznenađuje svojim novim i modernim pristupom.
Slika koja me oduševila
Ta hijerarhija u kulinarstvu zna biti brutalna, ako je Šef nadobudan i dobije vlast pa vidiš kakav je čovjek, i ono što me ugodno iznenadilo, a pokazalo se na terenu Banovine pogođenom potresom ovih dana, upravo je ponašanje tih šefova koji rijetko uprljaju svoje ruke guleći recimo kumpire. Svi do jedan, radili su poslove koje inače rade njihovi pomoćnici, „mali od kužine“ ili recimo naučnici. U svakoj improviziranoj kuhinji koja se sklepala na terenu hijerarhije je nestalo. Vidio sam ljude koji nikada nisu gulili kumpire ili kapulu kako to zdušno i sa radošću to rade, a „male od kužine“ kako kontroliraju količine i kušaju fali li što u kazanu. Ta me slika oduševila, kao što me oduševilo srce tih ljudi, u koje istina nikada nisam ni sumnjao, osim kada bi znali vikati na tu djecu kada bi ih uhvatili kako se zajebavaju dok kuhaju.
Sa svojim Šefovima kroz godine naučio sam živjeti. Ne zbog njihovih kaprica, već zbog njihove ljudske dobrote. Rijetkost je u tom poslu da naiđete na lošeg čovjeka. Budalastog i zaluđenog poslom da, ali na lošeg jako teško. I taman kada sam očekivao potvrdu od vladajućih, kao uostalom i od svih građana ove zemlje, zahvalu tim ljudima koji su ostavili svoje domove i pošli raditi za druge ono što najbolje znaju, naša je bahata vlast našla načina da ih uvrijedi. Sve te šefove, zamjenike šefova, volontere kuhare i obične ljude koji su došli pomoći. Prvo se ministar Darko Horvat oglasio iskreno zahvaljujući svim tim ljudima, ali i nadodavši kako količina dnevno pripremljenih obroka prelazi 15.000. što je po mišljenju uvaženog ministra broj prevelik i neodrživ. Nepotreban. Da bi se i konačno „zahvalio“ svim tim ljudima, nadodao je i kako će svi ti volonteri biti na terenu dok ne dođe odluka kako više nisu potrebni, zahvalivši se posebno članovima Hrvatske gospodarske i obrtničke komore, koji ako niste znali, upravo kuharima privatnicima gule kožu kao što oni gule krompire po banovini.
I ministar Aladrović zahvalio se ljudima koji se ovih dana smrzavaju na terenu kuhajući za stradale u potresu, istaknuvši kako će Ministarstvo odrediti tko ima pravo na besplatan obrok, a ne volonteri, aludirajući na izjavu Mladena Vinkovića iz Civilne zaštite koji se zahvalio kuharima volonterima poručivši kako „hrane i one koji to ne zaslužuju.“
Na zahvalu kako kuhari „hrane i one koji to ne zaslužuju“reagirao je i Tomo Medved, inače ministar obrane i čovjek koji ne zna da u svojim vojnim skladištima ima mobilnu kuhinju vrijednu 1.300.000 dolara doniranu od američke vojske, te se dosjetio nakon petnaest dana kako bi država mogla i trebala osmisliti održiv i zakonski način dugoročnog osiguranja prehrane za potresom pogođeno stanovništvo tog kraja. Oko šest stotina kuhara i volontera koji su došli iz cijele Hrvatske predvođeni Udrugom ugostitelja, koji danonoćno kuhaju na otvorenom za te ljude i pripreme uglavnom o svom trošku oko 15.000 obroka dnevno, odjednom su postali neorganizirana skupina ljudi koju po ministru Medvedu, pazite sad – nitko nije zvao!
Mi imamo državnu tvrtku „Pleter“ koja je preuzela cijeli proces od ponedjeljka, a uz njih su kuhari i volonteri dobrodošli, ako naravno još žele ostati na tom području. Na pitanje svih pitanja upućeno ministru Medvedu što se onda čekalo i zašto ta tvrtka nije angažirana od prvog dana, uvaženi ministar je odgovorio kako se moglo, ali su Šefovi već bili na terenu. Zauzeli dakle prostor. Iste noći kad je bio potres moglo je to biti sve organizirano, Crveni križ je istu noć bio na terenu sa hranom, da ne spominjemo njegov MORH, no dobra volja i plemenitost spriječili su nas da se prije organiziramo, i na tome našim šefovima neizmjerno zahvaljujemo. Drugim riječima, ako sam dobro shvatio, a dobro su shvatili svi moji kuhari, Šefovi i mazači koje poznajem i zovem, da nam niste zasmetali, mi bi to od prvog dana isto napravili, ako ne i bolje.
Neće valjda oni?
Kuhari su čudna sorta. Morate te ljude poznavati, raditi sa njima godinama da bi ih shvatili. Kao i u svakom poslu i među njima ima budala, no oni su zbilja rijetkost. No da pobiju tu činjenicu pobrinuli se se naši ministri Aladrović, Horvat i Tomo Medved. Kao i stanoviti Mladen Vinković iz Civilne zaštite. Da je poprave, kao uostalom što poprave sve čega se dotaknu. Danas se naime, zaslugom naših ministara svi ti ljudi, od šefova, pomoćnika i volontera i uistinu osjećaju kao budale. Ne zbog toga što su uradili sve što treba i što im je srce, savjest i dobrota nalagala, već zbog toga što su smetali, a da toga nisu bili niti svjesni. Smetali da „pravi kuhari“ stignu na teren, pa da „pravi ljudi“, koji to zaslužuju valjda, dobiju hranu.
Budalama ponavljam, jer u ovoj nakaradi od zemlje ispadneš budala ako svojim činom poštenja, nesvjesno prokažeš sustav koji ne funkcionira, sustav koji vode takvi kao Tomo Medved, Aladrović i Horvat, koji su mogli, ali eto nisu stigli na vrijeme. Sustav koji ne poznaje empatiju i ljudsku dobrotu ako u njoj nema samopromocije i koristi, i na koncu sustav koji ako ti se zahvali, prokazuje sebe automatski kao manjkava.
I to su uradili uvaženi ministri. Sve te dobre i vrijedne ljude napravili budalama. Zašto? Pa čisto zato što to tako ide. Kada ti se ljudi moraju samoorganizirati dok ti kasniš petnaest dana, netko jebiga mora ispasti budala.
Neće valjda oni?
