Kad smo početkom 10. mjeseca prošle godine objavili sezonsku prognozu za ovu zimu, najavili smo da će biti relativno topla i objasnili da će najvjerojatniji uzrok tomu biti prevladavajuće zapadno strujanje. Takav se tip vremena najčešće pojavljuje u toplo doba godine kada Sredozemljem vlada tipična Azorska anticiklona, a na sjeverozapadu Europe gospodare Islandske ciklone. Između njih tada struji (to je malo profinjeniji izraz za puhanje) s Atlantika prema istoku, a kao na tračnicama oceanski se zrak uvozi u europsko kopno. U kasno proljeće u takvim uvjetima može biti prilično svježe te vrlo promjenljivo, uz česte izmjene sunčanih razdoblja i pljuskovitoga vremena. Ako se takvo nešto događa zimi, zrak koji stiže s oceana na kontinent je topao, a struja toliko jaka da ne dozvoljava hladnijem zraku s polova da se spusti u južnije dijelove staroga kontinenta. Takve situacije čine 1, 2, ponekad i 5% svih zimskih dana na našem podneblju.
Ponekad na tim tračnicama od zraka nastanu valovi, a u području iza Alpa, upravo kod nas, struja se malo ‘uzburka’ i postaje jugozapadna pa nam, osim topline, donese i dosta mediteranske vlage. Tada zimska toplina, uz vlagu, postaje teško podnošljiva, a takvo vrijeme nazivamo južinom. Takvi i slični vremenski tipovi koji k nama donose topao i vlažan zrak čine prosječno 20% zimskih dana.
Jugozapadno i zapadno stanje, Godišnja razdioba tipova vremena (%), Klimatski atlas, DHMZ, Zagreb 2008., str. 108
(Foto: Jugozapadno i zapadno stanje, Godišnja razdioba tipova vremena (%), Klimatski atlas, DHMZ, Zagreb 2008., str. 108)
Opet zbrka
Ove se zime opet sve pobrkalo. Opet su štedljivci i smržljivci došli na svoje, a ljubitelji snijega i hladnoće ostali (skoro doslovno) kratkih rukava. U dosadašnjih 70 dana od službenog početka zime na Zavižanu je čak 58% dana puhalo iz zapadnoga kvadranta, a 26% s istoka. Posve neuobičajeno i sasvim suprotno od prosječnog zimskog stanja u kojem bi sa zapada trebalo puhati u samo petini slučajeva, a s istoka u dvije petine. Još je zanimljivija situacija na Sljemenu gdje je polovina, točno 35 dana, protekla uz južne vjetrove, a trećina, 23 dana, uz zapadne. U ostalih 12 dana ravnopravno su se smjestili istočni i sjeverni vjetar. Samo 6 dana, dakle, Sljeme je bilo izloženo sjevercu. Zimski vjetar kao da je zaboravio svoju ulogu. Ulogu koju mu je nekada davno dodijelio jedan šaman. Bilo je to ovako.
Legenda o četiri vjetra
Prije mnogo tisuća godina u Laponiji u arktičkom krugu na dalekom sjeveru Europe samo su četiri vjetra jurila praznim planinskim obroncima. Natjecali su se koji je od njih najjači, koji je dovoljno jak da iščupa stablo iz zemlje. Sva četiri vjetra, Sjeverni, Južni, Istočni i Zapadni, puhali su u isto vrijeme. Šššššššššššššššššššš... U takvim olujnim uvjetima ljudi i životinje nisu mogli živjeti, a kad bi netko i naišao, pobjegao bi pred bjesnilom olujnih vjetrova da nađe mirno mjesto za život negdje daleko odande. Jedini čovjek u društvu zaglušujućih vjetrova bio je šaman, laponski čarobnjak, čije je srce pripadalo divljini Laponije i ne bi mogao podnijeti da mora otići odande. Šaman je imao svoju kotu, tradicionalnu kuću nalik na šator u kakvima Samiji i dan danas žive. Ali je bio usamljen. Nije imao žene, ni djece. Jadan čovjek. Bez obitelji i bez prijatelja. Nije imao čak ni soba. Šaman je zaključio da mora nešto poduzeti. Napravio je veliku vatru u svojoj koti. Uzeo je čarobni bubanj. I počeo zvati vjetrove. “Alele ouelele, halele loule… “ pjevao je udarajući u bubanj.
Sva četiri vjetra došla su u njegovu kotu i sjela oko vatre. Bilo je lijepo toplo. Šaman je bubnjao i bubnjao…. bubnjao je sve dok sva četiri vjetra nisu zaspala. I zahrkala. Šaman nije spavao. Uzeo je svoju kapu. I stavio četiri vjetra u kapu. Jedan za drugim. Sjeverni, Južni, Istočni i Zapadni. Zavezao je jedan po jedan spavajući vjetar u jedan po jedan kraj svoje kape. I zatim stavio kapu na glavu. Idućega jutra vjetrovi su se probudili. Bilo je mračno u kapi. Nisu znali gdje su. Počeli su skakutati u kapi i vikati: “Pusti me vaaaan!”. Mnogo dana i noći borili su se da izađu van, a od njihove upornosti i snage, na kapi su nastala četiri roga, svaki za po jedan vjetar. Šaman je bio ustrajan. Naposlijetku im je rekao: “Pustit ću vas van, ali mi morate nešto obećati. Morate mi obećati da nećete nikad više puhati svi odjednom. Samo jedan po jedan.” Šaman je dao svakom vjetru njegovo vrijeme za puhanje. Zimu je dao sjevernom vjetru, ljeto južnom. Proljeće je dao zapadnom, a jesen istočnom vjetru. Tek kad su mu obećali da će poštivati svoj red, pustio ih je da izađu. Ljudi u Laponiji još uvijek nose kape četiri vjetra da bi vjetrovi zapamtili što su obećali. Laponija otad ima četiri godišnja doba, a ljudi i životinje žive sretno.
Eh, da je meni sad šamanov bubanj. Da uspavam četiri vragolana pa da se s njima, dok su još mamurni i pokočeni od neudobnog spavanja, nešto dogovorim. Budući da nisam laponska čarobnica takav mi težak posao vjerojatno ne bi pošao za rukom. Stavit ću ipak na glavu kapu četiri vjetra. I bit ću sretna ako uspijem ukrotiti makar jednoga, samo ovu dosadnu i tešku zimi sasvim neprimjerenu južinu. “Alele ouelele, halele loule...”
