Nezadovoljstvo i očaj doslovno pulsiraju na ulici, ministri, pa ni sama premijerka, uopće se ne suzdržavaju vrijeđati sve i svakoga. Nezaposlenima je objavljen rat svim sredstvima jer su zapravo lovci na povlastice, a i braniteljima je zorno pokazano kako će se provesti budu li se odmetnuli od vladajućih. Napadnuti se brane sami jer oporbi nije ni do čega, oni čekaju izbore.
Pamti li itko upečatljiv javni istup šefa najbolje pozicionirane oporbene stranke, predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, u posljednja dva tjedna ili dva mjeseca, kad smo već kod toga? Ne, on ima pametnijeg posla i ne pada mu na pamet spustiti se na razinu dnevne politike koja 'kolje' i 'melje' nas obične smrtnike. Naporno je to. Svaki dan novi izazov.
Tako se tek nakon desetodnevnog showa u režiji Jadranke Kosor, u kojem se ona tobože borila protiv navada ovdašnjih bankara da narodu najskuplje što može naplati novac koji trebaju, Milanović ukazao u središnjem Dnevniku javne televizije kako bi rekao ono što svi znamo – Vlada pogoduje bankama subvencionirajući stambene kredite. Ni riječi o tome što on misli o politici bankara te na koji bi on način doskočio tom problemu.
Sramotno skrivanje broja nezaposlenih zaslužilo je tek Milanovićevu opasku o noju i glavi u pijesku. Još sramotnije zborno vrijeđanje svih nezaposlenih sa sjednice Vlade, s koje im je poručeno kako su oni uglavnom neradnici koji na Zavod svaki mjesec dolaze samo po povlastice i beneficije, nije od Milanovića zaslužilo čak ni opasku. Da se ne govori o tome kako je šef oporbe propustio javnost upoznati sa svojim planom rješavanja najvećeg problema u ovoj državi ili, a to bi očito bilo previše za očekivati od takve veličine, stati u obranu tih 334.326 na sva zvona izvrijeđanih ljudi.
Opušteno je prešao i preko ocjene premijerke Kosor da se u Hrvatskoj živi 'relaksiranije' zbog nešto većeg broja kupljenih automobila (uglavnom za službene svrhe). I opet nije rekao baš ništa. Učinio još manje.
Na prosvjede su spremne sve osjetljive društvene skupine – branitelji, seljaci, sindikati, studenti i razne udruge civilnog društva. Svi osim oporbe. Oni čekaju da vlast, koja je odavno izgubila povjerenje građana, do krajnjih ustavnih granica, odradi mandat. Niti malo im se ne žuri pokušati preuzeti zemlju pred rasulom. I ne ustručavaju se to pokazati. Ponajprije krajnjom neaktivnošću (izuzmemo li redovite istupe SDP-ove riječke trojke Linić, Jovanović, Danona, u kojima se zadrže tek na kritici onoga što je posljednjih dana rekla Kosor), ali i tako da godinu dana prije izbora javnosti nisu uspjeli predstaviti jasan plan kojim bi konkretnim potezima pokušali sve nas izvući iz gliba.
Naravno da cijela oporba nije i ne može biti SDP, ali oni su ti koji kao najjača stranka određuju ritam čitavoj nehomogenoj skupini oporbenih stranaka. Upravo je zato odgovornost SDP-a daleko veća nego bilo koje druge oporbene stranke i u njihovom smjeru se treba gledati kada se traže uzroci fenomena koji se upravo događa u Hrvatskoj.
Dvije u javnosti najupečatljivije akcije protiv Vladinih poteza u proteklom tjednu nisu osmislili ni Milanović, ni Čačić, ni Linić, nego se jedne dosjetila skupina anonimnih pojedinaca na popularnoj društvenoj mreži pozivima na prosvjed pred Vladom, a druge dvije Omišanke bacajući jaja prema izaslanstvu HDZ-a.
Ono što bi u drugim državama bio incident, uz suvislu i organiziranu aktivnost oporbe, kod nas je (ma kako bilo neprihvatljivo, jer se u oba slučaja krši zakon) dobilo makar blagu podršku građana. I to ne zato što misle da je to genijalno, nego zato što uzaludno traže kome dati podršku.
