Daleke i nikad prežaljene 2008. godine, par mjeseci prije početka globalnog ekonomskog debakla, objavljeno je istraživanje australskih demografa o SPUD-ovim. Radi se o kratici koja označava kućanstvo od jedne osobe (Single person urban dweling), a koju su spomenuti demografi koristili kako bi opisali rastući trend samaca koji žive u gradovima radeći dobro plaćene poslove, a bez namjere da zasnuju obitelj. Kroz trideset godina, predviđali su tada Australci, SPUD-ovi će činiti 25 posto australskog stanovništva.
Gdje to, drugovi, vodi?
Bio je to vrhunac "zlatnih vremena" u kojima je bilo megacool biti individualac, svoj, poseban, jedinstven, kako bi rekli Appleovi marketingaši. I nitko se nije pitao na kakvim ekonomskim temeljima taj tripić počiva i gdje to, u političkom smislu, drugovi, vodi.
Rijetki su bili oni koji su upozoravali da je individualac, u političkom smislu, govno na kiši – jedan pišljivi glasić na izborima, a da bez obitelji ili već nekakve zajednice koja bi mu davala osjećaj ekonomske sigurnosti, postaje idealan uposlenik svoje firme, rob svog posla jer ako izgubi prihode, ostaje potpuno sam. Kulturnjaci, filozofi, humanisti, što bi se reklo, također su nasjeli na ovu priču, pa smo se svi zajedno bavili pitanjima identiteta, pisali knjige u prvom licu i postavljali si pitanja: "Što da radi moja individua u ovom vrlom novom svijetu?; Kako je meni Indijcu kojem je baba Židovka živjeti u Engleskoj?; Što da radim ja Dalmatinac, potomak partizana, među ustašama, u glavnom gradu svih Hrvata?"...
Cijela ta ja pa ja priča o individualizmu, originalnosti i identitetu, pokazat će se skoro, nije bila ništa više od zgodnog tripića, luksuz jednog vremena u kojem se imalo i moglo. Istraživanje provedeno ove godine u Španjolskoj pokazuje kako čak 40 posto starijih od 65 godina uzdržava barem jednog mlađeg srodnika. U Americi pak 4,3 milijuna domaćinstava uključuje roditelje, djecu, djedove i bake, što je rast od 4 posto u odnosu na prošlu godinu – građevinci već prave i reklamiraju kuće za ovaj tip domaćinstava.
Povratak doma
Ukratko, individualci se vraćaju doma materi, a obitelj iliti zajednica kojoj su Australci predviđali zadnje dane, silom prilika, opet postaje in. Tako da uskoro možemo očekivati knjige i ine kulturne proizvode u kojima prvo lice jednine zamjenjuje prvo množine i autore koji se bave temama: "Kako moja baba prehranjuje nas deset?", pri čemu će to što je ona Židovka, a unuci Indijci u Engleskoj pasti malo u drugi plan. Kao višak, kao luksuzna tema. Znalci bi rekli, obitelj iliti zajednica će se promišljati kroz ekonomsku, a ne kroz identitetsku prizmu, a temu individualizma zamijenit će tema solidarnosti.
Da bismo hrvatsku obitelj promotrili kroz ekonomsku, a ne kroz identitetsku prizmu, za početak je moramo očistiti od smeća koje se na nju nataložilo u posljednjih dvadeset godina. U posljednjih dvadesetak godina, obitelj u Hrvata, kao i hrvatsko selo i lijevi i desni tretiraju kao dio nacionalističkog tripa. Hrvatska obitelj okuplja se oko ognjišta gdje izmjenjuje narodne mudrosti, o Uskrsu i Božiću oblači narodne nošnje i tuca se jajima, a nakon toga odlazi na misu, nakon koje uživa u tradicionalnim jelima. Desničari u toj slici vide ostvarenje mokrih snova, a ljevičari noćnu moru od koje se poželjno emancipirati, a kako bi se postalo slobodnomisleći individualac.
Sve pare na hrpu
Kad hrvatsku obitelj očistimo od tog identitetskog smeća, a tome dodamo aktualnu krizu, što dobijemo? Dobijemo zajednicu od desetak ljudi u borbi za opstanak i vraćamo se lagano u predindustrijsko doba u kojem su se "sve pare stavljale na hrpu", a odluke o trošenju donosile zajednički. Zajednicu u kojoj solidarnost mora nadvladati individualizam jer će u protivnom kolabirati.
Ajmo sada na primjer da sve skupa bude malo jasnije. Naravno, u jedno od mojih sela u kojem su dvojica braće prije nekih desetak godina odlučila odustati od podjele i ostati u zajednici. Do tada je plan bio jednostavan – svaki je imao svoj posao u firmi, planirala se dioba kako bi se svaki skućio sa svojom familijom i tako živio svoj individualizam, a onda su firme kolabirale. Naši junaci odlučili su ostati u zajednici, privesti svrsi sve zemljište koje imaju, upregli obitelji u cijelu akciju i danas, za vrijeme sezone, imaju oko 500 kila raznog voća i povrća dnevno za prodaju. Odluke o trošenju se donose zajednički, pa se na onim okupljanjima oko ognjišta ne pričaju narodne mudrosti nego donose zajedničke odluke – koliko za sime, gorivo i umjetna gnojiva da posao ide dalje, koliko za spizu, koliko za školovanje djece, koliko za zdravstvenu zaštitu – solidarnost je na djelu. Kad se namire osnovne potrebe i eventualno se pojave viškovi, tek tu može početi individualizam – pa mlađi sin može dobiti smartphone kakav nitko u selu nema i tako biti originalan, poseban i jedinstven. Ali da će ga dobiti dok drugi nema za patike, bogami neće.
Nitko neće ostati bez Pipija
Ta mala zajednica, živi u zajednici od oko 150 duša koja bi bez solidarnosti teško opstala. Zajednica je to u kojoj se odluke o tome hoće li se popraviti put do groblja ili put kroz polje donose zajednički, znalci bi rekli direktnom demokracijom, a nakon odluke kreće zajednička radna akcija u kojoj sudjeluje barem jedna osoba iz svake obitelji; zajednici u kojoj se napravi raspored po familijama za radove na polju udovice kojoj je iznenada umro muž; zajednice u kojoj ni dijete iz najsiromašnije obitelji neće ostati bez svog Pipija nakon baluna nedjeljom – kupit će mu ga tuđi otac jer "ne želi krivo svoje dite odgajat". Zajednici u kojoj individualizam počinje tek na onoj točki na kojoj su svi živi, zdravi i imaju za kruv i mliko.
Međutim, kad bi ovim ljudima rekao da žive san svakog iskonskog komunista, rekli bi ti da ih zajebavaš. Ali, kao što rekoh, otvaranje te teme mi se u trenutnim okolnostima čini kao potpuni luksuz. Čini mi se kao još jedno identitetsko preseravanje iz nekih boljih vremena.
Je li ponašanje ove zajednice posljedica njenog katolicizma ili života u komunizmu? Živo mi se jebe sve dok ono dijete dobiva svoj Pipi.
