Dvadesetak je dana prošlo otkad sam objavila da napuštam TV ekrane i da s televizije odlazim u nevladinu organizaciju koja se bavi održivim razvojem. Na pitanje čime ću se sada baviti namjerno sam odgovarala baš tako, "održivim razvojem", jer me zapravo zanimalo koliko ljudi uopće barataju tim terminom i znaju li što se iza njega krije.
Rezultati tog zamaskiranog anketiranja nisu me iznenadili i, dapače, dali su mi još i dodatnu potvrdu da sam napravila dobar korak u karijeri. Naime, premalo je bilo onih koji su s punim razumijevanjem potvrdili da je to iznimno važno područje koje zauzima sve važniju ulogu u našim životima, a previše onih koji su skrivajući zbunjenost samo odobrili moj životni izbor skromnim "Aha". Za razliku od vremenske prognoze koju bi znali izrecitirati i ptice na granama, teme koje spadaju pod održivi razvoj još su uvijek nedovoljno prisutne u našoj svakodnevnoj ćakuli.
Radi se o tome da u većini slučajeva ne prepoznajemo termin, ali zapravo znamo što se iza njega krije. Jer, ako tražimo neku općepriznatu definiciju, naletjet ćemo na onu UN-ove Komisije za okoliš i razvoj iz 1987. godine prema kojoj je to "razvoj kojim se zadovoljavaju potrebe današnjih naraštaja, a da se pritom ne ugrožava mogućnost budućih naraštaja u zadovoljavanju njihovih potreba". To neodoljivo vuče na staru indijansku izreku da Zemlju nismo naslijedili od predaka, nego smo je posudili od naše djece! To i jest održivi razvoj.
Smjernice za odgovorno ponašanje, kao u vrtiću
Naravno da takvo ponašanje nije uvijek lako, čak nije uvijek ni moguće, ali svakako se time moramo voditi. I kao što smo još u vrtiću naučili da posuđenu igračku ili knjigu nakon upotrebe moramo vratiti u istom stanju u kakvom smo je dobili jer je to pristojno, tako održivi razvoj određuje principe ponašanja u odnosu prema prirodnim dobrima. Djeca uče kako vlakiće, lutke, kocke i slikovnice pravedno raspodijeliti između onih koji takvo nešto imaju kod kuće i onih koji nemaju, onih koji ih danas koriste i onih koji će doći kad oni već odu u školu. Teta u vrtiću mora se pobrinuti da u njezinoj grupi vlada drugarstvo, a održivi razvoj postavlja smjernice za odgovorno ponašanje prema okolišu.
Lijepo je ponašanje definirano i izvan zidova vrtića, a jednako tako i održivi razvoj mora biti dio politike, i nacionalne i međunarodnih. Odgojiteljica svakodnevno rješava sukobe i pomiruje zavađenu djecu, a u održivom razvoju sukobljavaju se interesi gospodarstva, društvene pravde i zaštite okoliša koji u praksi često vuku na različite strane. Vrtićka teta dječje sukobe u pravilu rješava kompromisom, a to je upravo ono što u održivom razvoju mora raditi politika. Usto, naravno, treba brinuti da ne povrijedi nečije osjećaje i da obje zavađene strane iz sukoba izađu sretne, a to je u globalnom razvojnom kontekstu pitanje etike i odgoja, pa i religije. Načini koje će snalažljiva teta mirilica upotrijebiti naučeni su tijekom njezinog obrazovanja za ovaj zahtjevan posao i stečeni iskustvom, a načine primjene održivog razvoja razvijaju znanost i tehnika.
Na putu prema održivom razvoju
Sve to još uvijek zvuči prilično apstraktno, no zapravo je sasvim jednostavno. Moramo samo prihvatiti upravo ona pravila kojima vrijedni vrtićarci odlično barataju. Recimo, papir treba iskoristiti s obje strane, a zatim ide u reciklažu; plastične slamke više nisu IN, a ambalažu bacamo u žuti spremnik; smočeni rukav suši se na zraku; u prostoriji u kojoj ne boravimo ne treba goriti svjetlo; ako nam je hladno obući ćemo se, a ako je i nama i našim prijateljima toplo otvorit ćemo prozore. I, dakako, jagode koje uberemo iz vlastitog vrta puno su slađe od kupljenih u dućanu.
To već radite? Onda ste na putu prema održivom razvoju.
(Foto: Maja Bota)