Iseljavanje stanovništva Dalmatinske zagore
odavno je prestalo biti vijest, a osim obećanja političari nisu
učinili gotovo ništa za taj dio Hrvatske. Mladi koji nisu otišli
preko granice preselili su u gradove, pa industrijski jedan od
najpotentnijih dijelova
zemlje zjapi prazan. Ostali su samo stari ljudi koji teško
preživljavaju surovu zimu.
U Bisku, koje je samo pola sata od Splita, Petar je jedan od rijetkih koji je ostao u selu. Cijeli dan gleda televizor te nema više želja u životu. "Nisam najzdraviji, a ovdje nikoga ne vidim, međutim sam ne bi ni mogao nešto. Kad bi nešto zaželio, vjerojatno ne bi mogao", kazao je Petar.
Živi kao samotnjak
Ivan je agilniji, branitelj koji živi kao samotnjak i trudi se ispuniti dane. "Od 0-24 sata imam raspoređen život. Živim kao u vojsci. Ne u hrvatskoj nego u kineskoj vojsci, dakle sve znam od točke do točke", rekao je Ivan, a na pitanje što radi po cijele dane kaže: "cijepam drva, kuham, perem rublje, slažem krevet..."
Nedjeljko se u rodnom selu oporavlja od operacije, tužan zbog strašnih razmjera iseljavanja. "Prije 50 ili 60 godina u školi u Bisku bilo nas je 150, a sad ih ima šest, sedam", kazao je Nedjeljko.
"Vrijeme se promijenilo..."
Mlađe u selu su sestre Petra i Anita. "Stariji ljudi su zatvoreni u kuće sa svojim obiteljima, ako ih ima, jer je dosta ljudi napustilo tako da većinom ostaju stariji roditelji. Djece nema i oni su jednostavno zatvoreni u kuće i ne druže se jedni s drugima", kazala je Petra.
Školuju se u Splitu, a i one namjeravaju napustiti Zagoru. "Vrijeme se promijenilo tako da su došli neki drugi trendovi i mislim da više mlade toliko ne privlače sela", rekla je Anita. Kad bi netko mladima ponudio zemlju ili neke od stotina praznih kuća koje samo propadaju diljem Zagore, možda bi, poručuju sestre, sve bilo drugačije.
