Praljak je tada poručio da se sloboda brani smrću i da mu smrt njegovih vojnika daje mirnoću odlaska u Haag.
"Ja sam prepun njihove smrti, svaka moja stanica, svi dijelovi moga tijela su napunjeni smrću i nekih mojih prijatelja koji su umrli ranije, onih koje smo zvali hrvatski nacionalisti u vrijeme komunizma, i ovih mladića koji su po svom opredijeljenju, po svojoj želji, a po mojoj zapovijedi, išli na bojišnicu, na crte", rekao je tada Praljak i ustvrdio da ih on ne zaboravlja te da žive u njemu.
"I ja ih proživljavam i ničeg se ne bojim, svjestan činjenice da nijedan sud koji bi smjerao na minimum pravednosti ne bi mogao prigovoriti ničemu što smo mi radili, onoliko koliko smo mogli", rekao je.
Odmah je voditelju Ivanu Bakoviću jasno rekao da od pravde neće bježati jer je Haški sud moćna institucija.
"Kakav god križ bio, ja ću ga ponijeti. Ja se ne idem tamo samo žrtvovati. Svijet funkcionira kao jedno veliko zlodjelo u kome se svako malo pojavljuju brzi djelitelji pravde. Izvitoperuju u okviru nekakvih interesa u kojima evo mi nismo u mogućnosti", govorio je Praljak.
