Srpski, točnije novosadski EXIT festival kao da je odlučio slijediti svog mlađeg brata, zagrebački INmusic pa je navukao svoje kišno odijelo, a ostale pustio da se snalaze kako sami znaju.

Mnogima je ljetni pljusak bio šok, no ubrzo su shvatili da će se od smrzavanja spasiti gegajući se među ljudima, u masi, grijući se plesom i okolnim tijelima svojih sufestivalaca. Ispred bine, pred izvođačima, atmosfera je bila na najvišem nivou, iako je prvi dan festivala realno po imenima bio najslabiji.

Pa počnimo s impresijom. Nakon što prođete onaj mučni dio pribavljanja akreditacije i završite s iščuđavanjem kako jedan tako velik festival i dalje ima problema s organizacijom i konačno se ispetljate iz ralja mase, tada počinje skupljanje novih atoma snage kako bi stigli na sve izvođače na koje ste naumili. Entuzijastičan poduhvat, svjesna sam toga, s više ili manje uspjeha proveden do kraja festivala.

Moja Exit avantura započela je s belgijskim DJ-em Stromaeom koji je nastupio na Main Stageu i napravio show. Čovjeka skoro nitko nije razumio što i o čemu pjeva jer nastupa na francuskom, no na njegove su pjesme svi poskakivali što još jednom dokazuje kako je predivno kada muzika prolazi sve barijere, pa i one jezične. Kvaliteta je kvaliteta, za to je dovoljno samo imati sluha.

Nakon što je Stromae svoju publiku podignuo do točke usijanja pjesmama 'Papaoutai', 'Formidable' i slavnom poskočicom 'Alors on Dance' koju nema tko nije znao, show je na glavnoj pozornici nastavljen engleskim synthpop dvojcem The Pet Shop Boys koji su daljnu ceremoniju nastavili pjesmom 'Electric' u čast Nikoli Tesli i njegovom 158. rođendanu.  Karizmatični pjevač Neil Tennant i njegov statični partner Chris Lowe poznati su po ekstravagantnim i scenski do detalja isplaniranim nastupima pa svojim drugim nastupom na Exitu nisu niti na tom djelu zakazali. Zajedno sa plesačima kojima se nisu vidjela lica, sakrivena u bikove lubanje svojim erotičnim plesom kao da su izazivali ono nešto plemensko, iskonsko u svojoj publici.

'Yelling Serbia For No Reason' bila je 'must have' uzrečica u danima Exita, a čini se da su je naučili i izvođači što u današnje vrijeme live koncerata znači da se na kulturi poradilo, sada izvođači barem da znaju u kojoj zemlji nastupaju, a interakcija s publikom je, začudo, također bila na razini. Vjerojatno su i sami headlineri shvatili da je jedini način da publika zaboravi u kolikom blatu gacaju njihovo podizanje iste.

Prvi dan Exita zaokružili smo sa sa S.A.R.S.-om iliti Sveže amputiranom rukom Satrianija, standardnim receptom za dobru zabavu. Bilo je svježe, unatoč tome što je koncert počeo tek u 3:15 ujutro. Bilo je fino, bilo je 'NJAM NJAM NJAM'. Jedva dočekani, inače ljubimci i hrvatske publike.

Na prvom danu su svirali i mnogi drugi velikani elektronske glazbe kao što su Disclousure i Green Velvet, ali se na više mjesta u isto vrijeme, bez onog teleportera iz Star trek-a, nije moglo biti.

Velik entuzijazam vidi se po dužini teksta nakon prvog dana, ali umor, festivalska kondicija (uzmite u obzir da je INmusic festival još nedavno odrađen i jedva probavljen) je polako počela uzimati svoj danak. Manje se toga obišlo, kasnije se dolazilo na festival, a sa sve se više ljudi trebalo pohvatati. Tipične tragedije svakog festivala.

Drugi dan festivala obilježile su tehničke poteškoće, a kako i ne bi kada se oluja svih oluja toga dana nadvila nad Novim Sadom, nimalo ne održavajući entuzijazam svekolikim optimistima da će se do navečer vrijeme ipak stabilizirati. Van Gogh smo zbog vremena propustili, isto kao i dance divu Gloriu Gaynor (uz najbolju volju)... No kao 'hommage' njoj i njenoj najpoznatijoj stvari  'I Will Survivre', ipak se uspjelo preživjeti te se stiglo na na Rudimental, što mi je bila izuzetna čast.

Četvorka iz Velike Britanije nadmašila je sva očekivanja jer su, umjesto da glazbu izvode puštanjem sampleova, doveli još osam glazbenika, od toga dva ženska vokala te tako uživo demonstrirali svoje najveće hitove kao što su 'Waiting All Night', 'Right Here' i 'Not Giving In', na što je masa od zastrašujućih cca 30.000 obožavatelja pala u trans.

Mi smo pak kasnije 'pali u svest' na Fusion Stageu, do kojih nam je trebalo dobrih 20-ak minuta kako bi tamo pustili korijenje zbog zastrašujuće dobrog line-upa. Asian Dub Fondation je doveo atmosferu do usijanja izvodeći svoje hitove kao što su ”Flyover”, ”Oil” i ”Fortress Europe”, no bend je morao prestati sa svirkom zbog tehničkih poteškoća. Iako su ponovno zasvirali nakon 15 minuta, stroga pravila festivala nisu dozvoljavala da im se svirka produži. Brzo smo i to preboljeli te jedva dočekali Kandu, Kodžu i Nebojšu, beogradsku rock grupu oformljenu još 1991. godine koja je do sada ostavila veliki trag ne samo na srpskoj, već i regionalnoj sceni. "Divni dani", "Štastopojo" i "Prekidi stvarnosti" samo su neki od hitova koji su digli energiju publike. Neobičan (i nevjerojatan) glas Olivera Nektarijevića nešto je što se ne može čuti svaki dan pa je publika mogla uživati u nevjerojatnoj boji  i savršenoj intonativnoj točnosti frontmena koji je u više navrata komunicirao s pojedincima iz publike, uz nezaobilaznu pljoskicu alkohola kao rekvizit. Energija je neprestano pulsirala s pozornice u gledalište zahvaljujući efektnosti, snazi i strasti koju je cijeli bend ulagao u svaki ton, akord i trenutak općenito.

Bad Copy je nastavio žariti i paliti Fusion Stage-om, a Sky, Timbe i Ajs nisu prestajali s dobrim hip hopom i još boljom 'zajebancijom' do ranih jutarnjih sati, pošto su s nastupom počeli tek u 4 sata ujutro.

Treći dan Exit Festivala obilježili su i 2Cellos i Damon Albarn. Dok je hrvatski dvojac prvo započeo s laganijim repertoarom, tako se prema kraju nastupa čulo sve više distorzije, sve manje mile i čedne prezentacije zvuka publici koja se okupila. Nakon nekoliko pjesama bendu se pridružio nevjerojatno talentirani bubnjar na pjesmi ”Thunder” AC/DC-ja, a Luka i Stjepan raspalili su publiku i sa hitovima bendova kao što su Nirvana, AC/DC, Guns & Roses i The Prodigy.

Koliko Damona Albarna publika poznaje kao samostalnog muzičara, a koliko kroz projekte Gorillaza i Blura čiji je protagonist, nije mi postalo poznatije iako mi se činilo da su okupljeni bili prilično intertni, čuvajući si mjesto za Skrillexa. Čini se kako ni sam Damon nije bio zadovoljan entuzijazmom publike pa je u nekoliko navrata odlazio sa pozornice, upravo zbog toga. Na kraju koncerta se vratio i izveo pjesmu ”Clint Eastwood”, najpoznatiju pjesmu Gorillaza i izazvao u publici one reakcije koje je najvjerojatnije zaslužio od samog početka koncerta. Je li to sve bila gluma i posljednji as u rukavu ovog velikana ili stvarno razočaranje, ne znam. Skrillexov koncert definitivno je najposjećeniji koncert ovogodišnjeg Exita jer je ova 'ludo ošišana vjeverica' cijelo vrijeme skakala sa svog DJ pulta, izazivajući u publici eksplozije energije, a poludjela rasvjeta i ogromni psihodelični videozid podizali su atmosferu na nove granice. Ono što je Skrillex bio za Glavnu pozornicu, to je Afrojack, uz pojačanje sunarodnjaka Quintina, bio za Dance Arenu! Groznica poslije groznice subotnje večeri nastavila se u nedjelju, kada su Hurts i Suede igrali glavnu ulogu. Nekima sad slijedi nastavak festivalskog ludila u Budvi na nastavku Exit avanture, gdje će publiku rasplesati Jamiroquai, Darkwood Dub, Example, Kiril Džajkovski, Underworld i brojni drugi, no meni je nakon ludila u Zagrebu i INmusic festivala ipak potrebna kratka festivalska penzija, a sve sam ovo uspjela 'odigrati' pod parolom 'ko preživi, pričat će'.

Preživjela sam i evo, upravo ispričala.