Osim života uz koronavirus, djeca su, uz potrese, doživjela još jednu traumu. Kako im u tome pomoći, o čemu otvoreno razgovarati i ima li smisla išta skrivati otkrila je dječja psihologica Mia Roje Đapić koja je gostovala u RTL-u Danas.
Đapić je izradila priručnik o tome što roditelji trebaju raditi i kako se ponašati prije, tijekom i nakon potresa. Na pitanje o tome koji je najvažniji savjet zasad, odgovara: 'To smo izradili zato što su nas roditelji pitali. Pitali su nas kako se ponašati i kako objasniti djeci, ali su se stalno pitali što je normalno. Je li normalno da je mene sad strah, da je meni teško, da moje dijete reagira na ovakav ili onakav način i htjeli smo ponuditi odgovor. Ono što je glavna poruka je da je ovo jedna nenormalna situacija koja traje već jako drugo vremena i sve ili gotovo sve reakcije koje djeca imaju da ih ne treba odmah trpati u patologiju. Dakle, to su normalne reakcije na nenormalne okolnosti. Djeca su često sad malo i regresivnija nego prije pa npr. traže više blizinu roditelja, hoće spavati s roditeljima u krevetu. Dakle, strah ih je i mogu se ponašati kao da su mlađi nego što zaista jesu. To su ponašanja koja treba dozvoliti djetetu i koja možemo očekivati mjesec do mjesec i pol dana nakon što se dogodi potres''.
Najvažnija je iskrenost
Đapić naglašava da je iskrenost vrlo važna. ''Naravno, vrlo je važna iskrenost, koliko je to razvojno primjereno za dijete. Čuli smo od nekih roditelja, ali i kolega da kažu djeci da je to neki Krampus pa neka vještica, dakle tako neke legende da obećaju djeci: Sad si siguran, ovo se više nikad neće dogoditi. Dakle, to nije točno. Mi ne znamo hoće li se dogoditi i roditeljima je teško vidjeti da je djeci teško i da ih je strah i onda su skloni izmisliti neku priču da bi kratkoročno pomogli, ali zapravo dugoročno narušavaju odnos povjerenja. Djetetu treba reći, da ovo je bio potres, ovisno koliko dijete ima godina ćemo dati puno informacija ili manje o tome što to točno znači, je li tlo podrhtava...to je nešto što ne možemo kontrolirati i ne znamo kad će se dogoditi, ali ono što možemo kontrolirati je kako ćemo se tad ponašati. Napravimo plan. Dakle, u trenutku kad se počne događati potres, imamo torbu u kojoj su te i te stvari, ovo je mjesto u stanu na kojem trebaš stajati. Ako si u vrtiću ili školi, to i to su osobe kojima se trebaš obratiti. Ako se ne možemo naći u tom trenutku naći ćemo se na livadi ili na parkingu ispred kuće, ja ću doći po tebe, bit ćemo opet zajedno. Onda takve informacije djetetu ipak daju neku strukturu i neku predvidivost svijeta oko nas i izaziva u nama osjećaj nepredvidivosti''.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Na pitanje kada ipak roditelji trebaju potražiti stručnu pomoć, Đapić kaže: 'Ako nakon četiri, pet ili šest tjedana nakon traumatskog događaja i dalje vidimo da dijete ima velike promjene u ponašanju, one mogu biti razne. Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete i vidjet će je li ono povučenije, agresivnije, dakle, ima li neka velika, važnija promjena npr. u apetitu i navikama spavanja i je li ga to ometa u funkcioniranju u smislu, ako dijete tjedan dana stalno želi biti s roditeljima to je ok, ali nakon dva mjeseca dijete odbija ići u školu, odbija se družiti s prijateljima jer stalno želi biti uz roditelje, to je trenutak da ipak potražimo stručnu pomoć koja je danas više dostupna i manje stigmatizirana''.
Brinemo li dovoljno o mentalno zdravlju?
Đapić kaže da ne smatra da je došlo do porasta traženja pomoći jer su ljudi otvoreniji. ''Ljudi su se prije znali javljati na Hrabrom telefonu pa na klinici pa nekako i anonimno tražiti, kao da je bila veća sramota pitati i tražiti pomoć psihologa, a kamoli psihijatra. Danas mi se čini da je to puno manje tabu nego prije i to je jedna od dobrih stvari koje su proizašle iz stvari koje smo proživjeli.''
Đapić smatra da i nema dovoljne brige za mentalno zdravlje i razvoj djece. ''Ono što smo mi skloni raditi je reagirati kad se dogodi neki problem i posebno kad se dogodi neko nasilje i tako neka eskalacija koja je ljudima jako dramatična, onda smo skloni na to obraćati pažnju, upirati prstom i tražiti krivce, a onih par koraka naprijed, baviti se sustavom prevencije, to je nešto što za mnoge probleme mentalnog zdravlja u Hrvatskoj nemamo. Rade pojedinačne udruge i pojedini profesionalci, ali nije nešto što je sustavna briga'', zaključila je Đapić.
