Tabu smrti i strah od smrti razbija i jedna hrvatska inicijativa, kolokvijalno nazvana "Kafić smrti", premda se službeno zove "Uz kavu o smrti".
Riječ je zapravo o razgovorima na kojima građani uz kavu čaj i kolač jednom mjesečno razgovaraju o smrti. Ideja nije izvorno hrvatska došla je iz Švicarske, a Death caffe postoji i u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj.
Jedna od pokretačica inicijative u Hrvatskoj i organizatorica tih razgovora o smrti je i gošća Direkta prof. dr. Karmen Lončarek, pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka.
Kaže kako Kafić smrti ne postoji kao fizičko mjesto: "To je koncept laičkoga okupljanja građana koji žele na mirnom mjestu na siguran način, bez ismijavanja, bez zazora, razgovarati o pitanjima za smrt i umiranje. Jedan od motiva za pokretanje tog koncepta bio je upravo da se ljudima omogući da na siguran i dostojastven način razgovaraju o svojim strahovima od bolne smrti, o eutanaziji koju se zapravo često brka s pomognutim samoubojstvom jer kako ste vidjeli ljudi veoma nerado i s ogromnom nelagodom razgovaraju o tim temama. Zapravo se svatko od nas može naći u takvoj poziciji".
Istaknula je kako se na njenom zavodu svakodnevno razgovara o smrti: "Sama inicijativa proširila se po Hrvatskoj iz Koprivnice, to mi je najpoznatija priča, gdje se već, čini mi se drugu godinu održavaju Kafići smrti. Organizira ih Udruga Mudro drvo. Ljepota organizacije tih kafića je u tome što ne morate biti profesionalac već sama činjenica da ste smrtno biće daje vam pravo i kvalificira vas da sazovete grupu ljudi s kojima ćete razgovarati o smrti".
Objasnila je kako se jako puno mladih ljudi zainteresirano za ovu inicijativu: "Ima dosta tinejdžera. Mi smo vodili takve razgovore, moj tim i ja, razgovarali smo od tinejdžerske dobi pa do devete decenije života. Čak bih rekla da ih zanimaju slične stvari. Od toga da li je bolje kremirati se ili ukopati ili što misle o tome što će se dogoditi nakon smrti".
Kaže kako se razgovara o jako puno tema: "I smrt kućnog ljubimca je nekakvo iskustvo umiranja i gubitka i ljudi imaju potrebu razgovarati i o tome".
Naglasila je kako nitko nije spreman na odlazak s ovoga svijeta, ali kako ljudi nakon razgovora osjete olakšanje: "Drago im je da im se pruža mogućnost da govore o tim temama, da čuju što drugi ljudi misle i da se ne osjete frikovima što, iako su zadovoljni svojim životom, pomišljaju i na smrt. Dobro je prisjetiti se da smo smrtni jer tako zapravo bolje koristimo vlastiti život i više u njemu uživamo".
Što se tiče potpomognutog samoubojstva, Lončarek kaže da treba razgovarati o tome: "Ali zašto mi još uvijek imamo ljude koji umiru u mukama kad je to zapravo tako lagano riješiti. 90 posto ljudi koji trpe bolove zbog maligne ili neke druge smrtonosne bolesti, njihovi bolovi se mogu ublažiti vrlo lako s opioidima i nekim drugim lijekovima. Sama kolegica patolog prethodno je rekla da je doživjela u vlastitoj okolini umiranje u mukama. Danas nitko više ne bi smio umirati u mukama. Medicina ima sredstava za to".
Objasnila je kako se opioidi ne koriste zbog raznih razloga, kao na primjer da je ljude strah da će postati ovisni o njima, što je kako kaže besmisleno: "Važno je aktivno ispitivati ljude koliko ih boli. Susrećem se u svojoj praksi s pacijentima koji se boje opioida jer misle da je to ono krajnje. Ako ih počnu uzimati, da će im to skratiti život. Ima i ideja da je dobro da se pati, međutim jedan svećenik mi je rekao ovako, kad boli, onda boli. To znali kad boli onda se ne može niti Bogu pomoliti, onda su sve njegove aktivnosti, sve njegove mogućnosti su ograničene. Ako trpite užasnu bol vi se ne možete okrenuti duhovnome".
