Na prekjučerašnji dan prije točno sto godina, kada je španjolska gripa u Hrvatskoj odnosila svoje posljednje žrtve, u malom podravskom mjestašcu Kalinovac rodio se Josip Manolić. Sto godina kasnije u Zagrebu je sve bilo spremno za jubilarnu rođendansku proslavu. Nažalost, iako jedan virus nije omeo njegovo rođenje drugi je odlučio omesti rođendanske planove.
U trenutku kada se cijeli svijet suočava s bolešću koja ugrožava brojne živote razmišljati o 100. rođendanu nekome može zvučati poprilično pretenciozno. Ali i poticajno. Jer, koliko god mislili da danas živimo u teškim i neizvjesnim vremenima ona koja je proživio Manolić bila su daleko teža. Doslovno u svakom pogledu. Dovoljno je prisjetiti se svih političkih i ekonomskih kriza, humanitarnih katastrofa, ratnih stradanja, higijenskih uvjeta i razine zdravstvene zaštite u posljednjih sto godina da bi nam postalo jasno kako je većina ljudi iz 1920-ih, 1930-ih, da ne spominjem 1940-ih živjela neusporedivo lošije od većine ljudi danas.
Život svake osobe koja proživi sto godina mogao bi biti podloga za zanimljivu filmsku priču. Bez obzira koliko ta osoba vlastiti život doživljavala nezanimljivim. Kada je u pitanju Josip Manolić, njegova bi životna priča bez problema mogla poslužiti kao odličan scenarij za nekoliko filmskih žanrova, od drame i ratnog filma do političkog i špijunskog trilera.
Početak političkog djelovanja
Njegov politički angažman započinje u trenutku kada se zbog bavljenja politikom moglo završiti u zatvoru, a nerijetko i na groblju. Opredjeljenjem za ideju komunizma šanse da mu život krene u jednom od spomenutih smjerova dodatno su povećane. Kao komunist Manolić postaje i antifašist, a od ljeta 1941. i partizan, odnosno pripadnik najbolje organiziranog i najuspješnijeg pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata u Europi. Unatoč nimalo optimističnoj situaciji na početku, i za razliku od nekoliko stotina tisuća svojih suboraca, Joža je kraj rata dočekao živ, zdrav i što je najvažnije, kao pobjednik.
Kao i za većinu njegovih sunarodnjaka Drugi svjetski rat je i za Josipa Manolića bio životna prekretnica. Ne samo što je preživio najrazorniji rat u ljudskoj povijesti nego je od siromašnog postolara i proganjanog političkog aktivista s početka 1941., sredinom 1945. postao pripadnikom privilegirane kaste na vlasti. I to onog njezinog nedodirljivog dijela kojeg su se pribojavali svi, od običnih apolitičnih građana do visokopozicioniranih dužnosnika. Iz razdoblja u kojem je kao pripadnik represivnog aparata sudjelovao u završnoj fazi političke revolucije događaj od 19. listopada 1946. posebno će mu ostati u sjećanju.
Tog dana u ranim popodnevnim satima u službenom je automobilu Ozne dobio zanimljivog suputnika. Kao mladom i perspektivnom oficiru tajne policije upravo će Manoliću biti dodijeljen zadatak da na odsluženje zatvorske kazne u Lepoglavu otprati zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Sudjelujući u uklanjanju iz javnog života, kako se tada govorilio, jednog od najopasnijih hrvatskih nacionalista, nije mogao ni sanjati da će dvadeset i pet godina kasnije i sam iz javnog života biti uklonjen upravo zbog optužbi za hrvatskih nacionalizam.
Krajem 80-ih pridružio se Franji Tuđmanu
Iako je morao izaći iz politike, politika nije izašla iz njega. Krajem 1980-ih pridružit će se Franji Tuđmanu i još nekolicini bivših komunističkih disidenata, te sudjelovati u osnivanju stranke koja će nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora u proljeće 1990. preuzeti vlast u Hrvatskoj.
On je zasigurno bio jedan od onih koji će inzistirati da ta stranka, iako ju se doživljavalo desnom, mora uvažiti sve pozitivne tekovine hrvatske ljevice, s posebnim naglaskom na antifašističko nasljeđe partizanskog pokreta. I baš zbog toga, svjestan svih mana komunističkog režima koje su između ostalog utjecale i na njegov život, nikada neće pristati na popuštanje radikalnoj, proustaškoj desnici, niti na prikazivanje Hitlerovih saveznika kao hrvatskih domoljuba.
S obzirom na sve veći utjecaj osoba koje su o hrvatskoj prošlosti, ali i budućnosti, imale potpuno suprotne stavove od njegovih, Manolićev značaj u HDZ-u bivao je iz dana u dan sve slabiji. Neslaganje s povijesnim revizionizmom koji je ulazio u sve pore hrvatskog društva, sa sve očitijim procesom izgradnje Tuđmanovog kulta ličnosti, ali ponajviše neslaganje s Tuđmanovom politikom podjele Bosne i Hercegovine, presudili su da po drugi put u životu, i to u godinama koje mnogi niti ne dožive, ponovno postane politički disident.
Odmor od politike
Nakon šezdeset godina aktivizma u različitim političkim sustavima i državama Josip Manolić se napokon odlučio odmoriti od politike. Ne i od života u kojem je kao živahni devedesetogodišnjak odlučio uživati punim plućima. Uz visoku životu dob, upravo njegovi postupci poput vožnje automobila, lucidnih komentara aktualne situacije u društvu ili ženidbe nekoliko desetljeća mlađe izabranice učinili su ga između ostalog i svojevrsnim fenomenom pop-kulture.
Slično kao u slučaju Chucka Norrisa i njegove snage društvene mreže već godinama vrve šalama na račun Manolićeve vitalnosti. Imunitet na šale nije stekla ni najnovija pandemija koronavirusa. Pa tako npr. osim što ne mora kupovati brašno jer su mu ostale zalihe još od španjolske gripe, Joža se nada da ova epidemija neće biti poput kuge iz 1349., kada tri dana nije sreo živo biće.
S obzirom da je rođendanska proslava odgođena koristim priliku da gospodinu Manoliću na ovaj način čestitam njegovih prvih sto godina. A svima vama koji ovo čitate, vašim obiteljima i prijateljima, želim da situaciju u kojoj se trenutno nalazimo prevladate sa što manje stresa i ružnih vijesti. I naravno, da zdravi, vedri i čili, poput Jože Manolića, doživite svojih (prvih) sto!
