Dok je bio dijete, dobio je Pony i bio je to prvi biciklin u Gornjoj Stubici. Deda Mirko poslije mu je kupio i Thomos. Sigurno je bio glavna atrakcija kraja kad bi na dva kotača prolazio cestama i stazama, lijepa su to sjećanja na koja se Josipu Miošeku razvuče blagi osmijeh te neka pritajena sreća. Oči se na trenutak zasvijetle, pa opet stisnu jer grubo je vrijeme za njega danas.
Rano je ostao bez roditelja, nije imao ni dvije godine kad su poginuli u Njemačkoj, ostao je sam s bakom Vilmom (pojasnit će da je Slovenka) i djedom Mirkom.
"Ona je nosila stvari na plac - jaja, domaći kruh... S'e kaj je imala domaće", prepričava Josip onim iskrenim materinjim zagorskim jezikom, kaj su ga naučili govoriti baka Vilma i deda Mirko. Dobro, objasnit će da ima tu i slovenskog naglaska od bake Vilme, ali tim pitomim jezikom kojim je govorio u svom domu, ispričao nam je svoju priču.
Deda je imao dva konja pa je radio i u šumi "z drvima". "Bilo je lepo", vadio je sjećanja Josip.
Stara se kuća urušila
A onda su i deda i baka umrli, nije još bio punoljetan. Stara kuća od cigle urušila se, kaže da su susjedi odnijeli njegovu imovinu, neku šumu sasjekli - stare hrastove i bukve. Ni sam nije znao gdje počinje njegov dio, a gdje je međa susjeda, pa nikad nije znao ni tražiti pravicu da mu se dade njegovo. Ostao je bez ičega i sam.
"Je li bio kakav rođak, tetka, stric, ujak, netko?", nizali smo novinarska pitanja, a on je odmahivao glavom da je ostao baš sam - bez ikoga.
Život ga je odnio daleko od doma koji se urušio, radio je u Rijeci i Zagrebu. Posljedni posao koji je radio bio je u Zagrebu gdje je održavao voćnjak za jednu obitelj. Ali oni su svoje prodali i odselili u Njemačku. Na mjestu kuće, niknula je vila, a on je ostao bez primanja i kaže - na cesti. Već 13 godina spava na klupi, redovito je uz Kaptol i ispod katedrale u parku Ribnjak.
Upoznali smo ga na kavi kod Vesne Ribarić, umirovljene pravnice, koja je posljednje godine posvetila beskućnicima Zagreba. Ona zna skoro svako lice na ulici, odavno je razmijenila s beskućnicima brojeve mobitela, volonterski im pomaže, traži ih po napuštenim kućama, u parkovima, u tramvajima i ispod mostova - u kucima gdje se živi čovjek skriva od pogleda, pogrda i osuda. Upoznala je i Josipa pa je došao k Vesni na šalicu kave i prihvatio naše novinarsko društvo.
No nešto iz ovog druženja ipak nismo očekivali.
U Vesninom boravku dočekao nas je friško obrijani muškarac, uredne kratke kose, imao je kariranu košulju, kragna je lijepo virila (onako gospodski) ispod čiste majice. Na nogama je imao čiste bijele tenisice, tamne hlače. Bila je to pojava kakvog dobrog susjeda kojeg svi imamo, ono ugodno lice kvarta, dobronamjerni poznanik blaga lica i topla pogleda.
Razvukao je osmjeh i pružio ruku pozdrava. "Zar je ovo beskućnik?", na prvu je bila misao. Čovjek je to vedrih plavih očiju s blagim osmijehom. Da sjednete kraj njega na klupici u parku, baš ništa ne bi odalo da je njegov jastuk - ruksak u kojem Josip nosi sav svoj život. I da budemo sasvim iskreni - ako u stereotipnoj slici beskućnika imate sliku kakvog odrpanca u dronjcima neugodna mirisa - e baš sve to Josip nije!
'Nikad nisam zmazan'
On sve svako jutro obrije, opere, uredi i to u javnom WC-u na Trgu bana Jelačića. "Tam dole", dobacit će misleći na javni WC do kojeg se spušta stepenicama u podrumsku razinu.
"Ja sam uvijek čist, uvijek se brinem - nikad nisam zamazan. Slučajno ako se nakaj desi, ako te netko tresne z autom... Moraš biti čist. Ja još imam tešku bolest", kaže nam i otkriva da ima epilepsiju, a ove godine imao je dva napada. U pomoć su mu priskočili dobri ljudi, nazvali Hitnu. Brine se on i o tome da ljudi ne zaziru od njega, da se ne vidi da je beskućnik i da mu pomognu ako mu zatreba.
Josip je besprijekorno čist i svako jutro se obrije i opere u javnom WC-u. Ljeti mu je gušt okupat se na Bundeku, tada opere i svoju odjeću koju osuši na suncu
Ljeti će se okupati u Bundeku. "Uuuuuu, kak je dobra voda tam!", govori nam. "Moram držati svoju higijenu, moram biti čist i da ne smrdim. Ak' je ljeto, perem sam veš, lepo ga stavim na sunce, ja se posunčam i veš je već suh!", otkriva nam svoj recept kako ostati gospodin i bez krova nad glavom.
Osim klupe, spava i u šumi. "Di stignem. I tam kod stadiona (misli na Maksimir op.a). Spaval sam i u nekim...", govorio Josip i na trenutak zastane pa prekriži se uz molitvu da ga 'Bog dragi čuva', a onda nastavi: "...u WC-ima. Di sam stigel! A kad smrznu noge... Nisam mogel hodati, nisam mogel cipele obuti. Morao sam napraviti krug golim nogama da se mogu obuti."
Klupa trza, tijelo boli
Boli ga tijelo, od klupe, on ne zna više kakav je osjećaj leći na krevet. "Klupa trza", kaže i stavlja ruku na rame pokazujući da ga boli. "Ja ne znam kaj je jogi... kad bi zaspal na jogiju, ne bi znal gde mi je glava, gde noga", kaže. Zadnji put u krevetu je spavao prije dvije ili tri godine i to dva dana.
Vesna Ribarić ubacuje se u razgovor i domeće da je normalno da beskućnike bole kosti jer spavaju na cesti. "I zanimaju me rezultati sistematskih pregleda koje je proveo Grad Zagreb. Rezultati su preklani i prošle godine bili poražavajući. S ulicom dolaze bolesti, posebno na nogama - ljudi imaju gangrene, napadaju ih crvi. Lani je toga bilo izuzetno. Ove godine situacija se nešto promijenila jer su ljudi rastjerani s klupa. Odlaze na druga mjesta, ali ih ima sve više i više. Beskućnici se miješaju sa stranim radnicima. Donedavno su spavali ispod mostova, kraj svih savskih nasipa. Sad je nešto hladnije i povukli su se na mjesta gdje skvotiraju", kaže Vesna Ribarić.
Dio odlazi spavati u prnoćište Kosnicu, Vesna kaže da to rade nerado, a dio njih u prenoćište u Ilicu 29. Tamo je, otkriva, "kakvih-takvih" 20 kreveta.
Vratili smo se Josipovoj priči. Zna on i druge beskućnike, njihove priče. "Ima starih bakica, joooj ima i djece... Malo dete spava u parku!", tvrdi Josip. "Dijete? Sad negdje dijete spava?", pitali smo potpuno uzdrmani ovom izjavom.
"Da, u parku. Ima jedno četiri godine. Mama i tata su tamo. U parku su", tvrdi Josip. "Ima svega", kima glavom. Teško smo probavili tu informaciju i odlučili provjeriti priču. Nastavili smo razgovor s Josipom kojeg smo više puta pitali zašto je toliko dugo na cesti, a on bi slijegao ramenima i tiho rekao da se srami tražiti pomoć. Vesna je odavno za beskućnike rekla da su to ljudi iz sjene, kraj kojih prolazi Grad, na koje se malo tko obazre. Mučne su to priče i o ovisnostima, drogama, alkoholu. Ima tu i nasilja, zlodjela od sitnih lopovluka do okršaja s noževima.
Ne prosi jer ga je sram
A Josip?
"Ja nisam nikad prosil. Sram me! Pital sam jednom žensku u dućanu da mi da nešt, da sam gladan. Dobil sam pol kruha, salame unutra i Pepsi", smije se Josip kako ga ponekad pomazi sreća. U zatvoru kaže da nikad nije bio, da su ga dva puta policajci pokupili zbog skitnje. Prenoćio bi u postaji. Ali sad ga policajci znaju pa i to da ne radi probleme."Dečki piju, njih policija legitimira. Mene niš ne pitaju", kaže. Tvrdi da policija o njemu nema "niš u kompjuteru" jer nema problema sa zakonom. Uvjerava da u životu nije ukrao ni igle.
Prisjetio se i prve noći na cesti. Zaspao je u vagonu i dohvatila ga je policija. "Dobil sam batina, od murje. Jutro je bil, u 3 vure. Neki dečki su bili, pušili travu, drogu... Ja nisam pušil drogu. Bila je zima, na kolodvoru. Imao sam vreću za spavanje. Ja sam spaval, policija je i mene tukla, a nisam niš radi. Nisam niš bil kriv. Neke su i ženske tu bile. Ja sam imao samo vodu pored sebe, nisam pil. Završil sam na Hitnoj, boljela su me rebra i vilica. A nikaj nisam bil kriv", kaže nam.
Najgori dan na cesti bio je kad je bio potres. Bio je na klupi, taman se izmaknuo, a drvo je palo na klupu. Njegov strah je bio toliki da nam je jedva ispričao i više puta je krenuo pa zastao. A onda naknadno podrhtavanje, Josip pokazuje da se toga jako bojao.
Božić je, ljudi slave - on je na klupi
Postoje dani kad mu je baš teško. "Božić i Nova godina - ljudi slaviju, ja spavam na klupi. Nemaš kam iti, nemaš prijatelja. Imam neka druženja, poznam svoju ekipu, ali nemam prijatelja", kaže. Priznao je da i ranije nije slavio blagdane i praznike, ali da bi volio sad proslaviti Božić. "Bi ja, samo kak? Nemaš nikoga. Sam ne mogu. E, prošle godine sam slavio!", odjednom se sjetio, a oči su zasjale.
"Jedan me prijatelj zvao - prvi put sam slavio Novu godinu! U Dubravi! Bila je fina večera, sega kaj želiš - kolača! Onda sam spavao tam dve noći. Taj čovjek vozi taksi", prepričava nam.
Najgore je i kad padne snijeg. Tad ne zna kamo bi otišao. Na klupi ne može biti. "Ak idem u vlak - tam se više ne spava. Neki vlake paliju, celi vlak zvužgaju. U gostini ne možeš biti - možeš popiti kavu, al' nemreš biti šest sati", govori. Vesna pita vozi li se u tramvaju, autobusu, a on kaže: "I opet nije zdravo! Puše vetar, ak se vrata otpreju kriš-kraš, puše ti! Vozim se u Goricu vlakom, pa opet natrag", govori.
Ljudima na cesti događa se život jednako kao i onima koji imaju dom. Razboli se nekad i Josip. Bolio ga je jednom želudac, počeo je povraćati. "U bolnici sam bio dva tjedna, doktor je rekel da idem na operaciju čira. Ali onda je rekao ipak ne - dao mi je tekućinu i kazao da ne pijem kavu, da ne pušim, da ne jedem masno. I se je prošlo", otkrio je.
Kakvi su njegovi dani?
Kad brenza auto, on se boji
"Ja samo sanjam. Gluposti! Vidim - oni se plaču, oni drugi se tuku. Sve mi ide u mozak i ja se plašim. Svega se plašim. Kad nekam idem i netko brezna z autom -ja se uplašim! Kad mi netko dojde i primi me za leđa - to me plaši! Bojim se, srce me boli. Kad netko umre, nije moj čovek, a meni je žal", otkriva nam svoje duboke osjećaje koje nosi u sebi. Kaže da mi suze krenu i kad vidi nekog da je grub prema djecim, pa je ispričao i priču iz parkića kad je dijete nešto nestašno napravilo pa zaradilo pljusku. A njemu je bilo krivo, htio je zagrliti dijete jer ne trpi da je netko grub prema malenima.
A ima li išta što Josipa zagrije oko srca. Nismo skoro ni postavili pitanje, a on je sigurno rekao: "Gospa. Bil sam dole Gospi. Imam ti slike, hoćeš da ti pokažem? Bil sam u Međugorju. S humanitarnom udrugom Savao", govori Josip i pokazuje slike.
Vesna dodaje da ponekad idu u Mariju Bistricu i na Trsat. Na slikama Josip pokazuje vedra lica, osmijehe i zagrljaje prijateljstva. Slike koje ima baš svaki hodoćasnik, a na Josipovim se ne vidi da je on čovjek s ulice.
'Kad uđem u crkvu, bude mi bolje'
"Super je bilo! Molim se ja, molim", govori Josip, a Vesna pita je li se ovih dana molio za nju. "Jesam, za s'e molim. Jutarnja misa svaki dan, u 18.15 prvo krunica, posije toga opet misa. Svaki dan sam dva put u crkvi na Kaptolu. Tamo me svi znaju", otkriva nam. Vesna dopunjava da su mnogi beskućnici vjernici.
"Vjera me drži. Kad pričam to, ja se naježim. Kad uđem u crkvu, bude mi bolje. Nekak sam, nekak...", pokušao je reći Josip ali mu na trenutak nije išlo. Rukama je pokazivao kao da mu se duša otvara u molitvi i samo je izustio: "Super je!."
Ima li ljubavi na cesti? Još kako! Priznaje to i Josip i kao iz topa ispaljuje: "Svega ima". Smije se Josip, ali neće detalje, a Vesna uz hihotanje samo dodaje - da je to život, da ljubavi ima i na cesti, među beskućnicima! Ljubav nikne na najneobičnijim mjestima.
Kad bi imao moć gradonačelnika, otkrio je da bi prvo pomogao ljudima na cesti. "Dao bi im sobu. Hrana nije problem jer ima pučkih kuhinja. Ali nema di spavati čovek. Kaj je to?", govori.
Kad smo pitali treba li uz smještaj beskućnicima pružiti kakav posao, samo je kimnuo 'može!' "Ja bih mogao raditi - kaj stignem. To bi me veselilo! Ali nemam di spavati. Možeš raditi, al kaj ak radim od 7 do 16, umoran si, a nemreš kasniti, ak zaspeš na klupi", otkriva nam pozadinu problema zašto su ljudi toliko dugo na cesti, zašto se ne mogu zaposliti i vratiti u svijet aktivnih ljudi.
Vesna potvrđuje da je smještaj osnovni problem jer oni i koji rade, trebaju odmor, svoj ormarić. "Čak i u prenoćištu ima međusobnih krađa", rekla je. "Jooooj!", potvrđuje njene riječi Josip i prepričava da je jednom u prenoćištu otišao u WC i da su mu sve ukrali lijekove protiv bolova i protiv epilepsije. "Idem van, zemem tašku. Naručio sam čaj od šipka u gostioni da popijem lijek. A ono - nema ništa! Pitam šeficu u prenoćištu tko mi je zel lekove - kaže da to nije njeno, da ne zna tko je ukrao", prepričava. Potvrđuje Vesnine riječi da su međusobne krađe u prenoćištima veliki problem i da na cesti beskućnici jedni drugima teško pomažu.
Vesna kaže i da oni nemaju gdje odložiti svoje stvari, ono malo što imaju, pa je i to često nepremostiv problem zbog kojeg su i dalje na cesti. Pa i ruksak koji nosi Josip i to je jedino što ima - razlog je za stigmatizaciju. Ukazuje da je teško nositi svoju torbu života, ići na posao. "Ljudi imaju predrasude. Naravno da oni nisu krivi i vrlo rado bi da imaju ormariće s brojem, da čuvaju imovinu jer ona nestaje. Za badava smo prošle zime našli zimsku odjeću, vreću za spavanje kad to nestane. A istina je i što Josip kaže da ima hrane, čak i previše. Ali pitanje smještaja bi se trebalo konačno riješiti, a onda bi mogli riješiti zaposlenje", govori Vesna Ribarić.
Josip otkriva da od Grada Zagreba dobiva 27 eura, tu je i socijalna pomoć od 150, a kad se zbroji - to je manje od 200 eura.
"Jedna ženska je nudila stan i tražila 350 evri. Kak?", pita Josip i sliježe ramenima da je i zbog toga pod otvorenim nebom. "Imam mobitel, moram ga imati. Kaj ak mi se nekaj desi", govori nam i podsjeća da ima epilepsiju i da ponekad treba zatražiti pomoć. Svoj mobitel dobio je od ljudi s Kaptola, iz crkve. Kaže, uvijek izađe sestra Katarina, donese mu kavu, nešto za pojesti. Više puta ju je spomenuo u razgovoru. A kavu, nešto hrane ili razgovor dobije i od sjemeništaraca s Kaptola. A kad govori o njima, navuče onaj blagi izraz lica zahvalnostii.
Pitali smo Josipa za jednu želju - koja bi bila.
"Krevet, topli krevet. Želio bih svoju sobu, da se okupam s mirom. Bilo bi lepo da se uvučem u krevet, pogledam TV. Dva metra s dva metra soba - meni je dosta", kaže nam Josip.
"A gdje ćeš biti danas", pitali smo. "Ne znam, ja idem. Kamo? Ja ne znam. Sam idem, moram iti", rekao je.
