Josip Ivanković rođen je u Čapljini, no godinu dana od rođenja ustanovljena mu je gluhoća te je upravo ta činjenica bila jedan od razloga koji je njegovu obitelj ponukao na preseljenje u Hrvatsku kako bi Josip unatoč dijagnozi razvio govor i tehniku slušanja.
- Zanemaruje li Hrvatska male lumene? Od 20-ero darovite djece na kraju obrazovnog sustava 'ispari' njih 17!
- Zahvaljujući revolucionarnoj hrvatskoj metodi gluhe osobe sviraju i uživaju u glazbi
Od 4. godine služi se govorom, a govor i slušanje razvijao je u Poliklinici SUVAG, gdje je za razliku od čujućih učio govoriti vibracijama, pojačavanjem tona, vizualizacijom i učenjem anatomije.
"Kada sam učio izgovarati slovo 'r', morao sam dodirivati
glasnice logopeda da bih osjetio određenu vibraciju i titraje.
Nakon toga ruku bih prislanjao na svoj vrat kako bih osjetio tu
istu vibraciju. Tako sam naučio izgovarati slovo 'r', a slovo 'ž'
sam naučio na sličan način, samo sam ruku stavljao na glavu.
Općenito, najteža slova za izgovaranje kod gluhih su
l,č,ć,đ,dž,lj i nj, a razlog tome je što se takva slova ne mogu
vizualno identificirati. Objašnjavaju se preko anatomije usne
šupljine, kao da doktor objašnjava organ srce, odnosno gdje krv
se ulazi, a gdje izlazi", objasnio je Ivanković u razgovoru za
Poslovni dnevnik.
Sve do osnovne škole polazio je vrtić gdje je usavršavao vještinu
socijalizacije, a paralelno s time odlazio je i kod logopeda.
Nakon što je vrtićko doba završilo, odlučeno je da može pohađati
redovnu školu. Tijekom tog perioda školovanja bez ikakve nastavne
prilagodbe, dodaje, definirala ga je upornost, a komunikacijski
nesporazumi su, prema njegovim riječima, sasvim normalni i
prirodni. "Profesori su me izjednačavali s čujućima
vršnjacima, a to se pokazalo dobrim jer sam se tako naučio
snalaziti u svijetu čujućih i naučio prikupljati informacije",
rekao je Ivanković.
Statistike govore kako na području Hrvatske živi oko 12.000 gluhih, no rijedak je slučaj da završavaju i visoko obrazovanje. Josip Ivanković nije bio jedan od njih te je završio fakultet pred čijim akademskim zahtjevima pokleknu mnogi.
Upisao je FER, a kaže kako vjerojatnost da će ga završiti nije
bila na njegovoj strani, ipak on je za sebe imao drugačije
planove. "Na početku semestra mi je bilo jako teško prilagoditi
se. Zamislite situaciju da čitate prezentaciju, a predavač koji
objašnjava problematiku gradiva za vas kao da je nevidljiv. Bilo
je nemoguće u isto vrijeme čitati s usana i sadržaj
prezentacije", napomenuo je Ivanković.
Prije Josipa profesori sa zagrebačkog FER-a nisu imali iskustva u
radu s osobama oštećenog sluha. Na početku je pao nekoliko
ispita, no to ga nije pokolebalo da nastavi, a kasnije se okrenuo
i dodatnim konzultacijama.
Ta kombinacija dovela ga je do toga da je prva gluha osoba koja je završila taj fakultet. "Profesori su bili jako susretljivi, a odnos je bio vrlo fleksibilan i prilagodljiv. Nikada neću zaboraviti kako me profesor Brnetić, umjesto da ga zamolim, tijekom praznika osobno pozvao na konzultacije i tako mi pokazao kako brine da ne propustim ništa s predavanja. S druge stane, jedan profesor me na konzultacijama pitao zašto ne idem na predavanja i kako učim. Rekao sam mu da mi predavanja ne koriste jer ih ne čujem. Izvadio sam bilježnicu od 100 stranica s izvježbanim zadacima, a profesor se iznenadio kako sam to uspio bez da sam išao na predavanje. Čudno ili ne, zamolio me da mu posudim tu bilježnicu te sam kasnije saznao da je pokazao moju bilježnicu svim profesorima. Vjerovali ili ne, nakon godinu dana kada sam došao u njegov ured, ta fotokopija bilježnice još uvijek je stajala na njegovom radnom stolu", prisjeća se Ivanković svoj fakultetskih dana.
Na koncu, prepreke ga nisu odvratile do cilja te je položio 62 predmeta angažmanom koji je ovisio ponajviše o njemu samome. Kako i priliči jednom FER-ovcu nije čekao dugo do prvog posla te je nakon samo četiri mjeseca dobio i prvu priliku za rad. Počeo je, ni manje ni više, u tvrtki Rimac Automobili kao Embedded Hardware Engineer. Iz tvrtke nisu imali problema s njegovom gluhoćom te su mu nakon odrađenog razgovora dali i priliku za rad.
"Na početku posla su mi dali prilično zahtjevan projekt koji sam morao dovršiti u mjesec dana koliko mi je trajao probni rok, a kada je projekt završio uvidjeli su da sam ga uspio dovršiti i dali zeleno svjetlo za ostanak u firmi", rekao je Ivanković. Posao nikada ne staje, a trenutno, napominje Ivanković, radi na projektu razvoja punjača za električni auto. Bavi se projektiranjem pločica i povezivanjem svih čipova na njima.
"Jedna cijela tiskana pločica ima oko 10.000 stranica tehničke dokumentacije, a na tom projektu, zbog njegove zahtjevnosti, ne radim sam, već u timu od četiri do šest članova", objasnio je. Poslovni izazovi variraju svakoga dana, a osim onih koji se vežu uz obim posla za Josipa je izazov s kojim se svakodnevno susreće i sama komunikacija.
