Više od 240 tisuća petica na kraju školske godine nisu jamstvo da odlikaši upisuju željene srednje škole. Što se dogodilo u obrazovanju: jesu li učenici pametniji ili gradivo lakše, je li ukidanje ocjena opcija i bi li nam Finska trebala što se školstva tiče biti uzor? Na sve to u RTL-u Danas odgovorit će psiholog i stručnjak za obrazovne znanosti i ravnatelj Instituta za društvena istraživanja Boris Jokić.
Problem smo detektirali - postoji li rješenje za pravednije vrednovanje znanja u školama?
Postoji rješenje od 2016, u sklopu cjelovite kurikularne reforme,
neke su stvari napravljene koje bi mogle riješiti neke stvari
- problem inflacije i nerealnih ocjena. Krajnje je vrijeme
da se one primijene. Što bi trebalo prvo napraviti – opći uspjeh
treba ukinuti kao prosjek zaključne ocjene jer on ne znači
ništa, ne govori ništa ni o učeniku ni o tome u čemu je
učenik dobar, logički i matematički je neopravdan.
Neke srednje škole uvele su prijemne, najavljuju se
nacionalni ispiti za osnovno školstvo - je li to dobar put za
objektivnu procjenu znanja?
Ako ukinete opći uspjeh, nego gledate samo predmete koji su bitni za nastavak obrazovanja ovisno o srednjoj školi, ako im date veću vrijednost, a nemate teret općeg uspjeha, ako prepoznate u čemu je mlada osoba dobra i to vrednujete... Onda imamo nekakvu priliku.
Treća stvar je kod prijelaza iz osnovne u srednju školu je uvesti hibridni model vrednovanja u osnovnom školama. Naime osim školskog ocjenjivanja, koje primjenjuje učiteljica, ako bi one imale priliku povući ispite iz Nacionalnog centra, čuti kakav je Branimir u matematici u 5. razredu u odnosu na druge, je li bolji ili nije, što mu nedostaje, u čemu je dobar - ako bi to uz njezine ocjene poslužilo za konačnu ocjenu Branimira, onda bi to bila sigurno puno objektivnija i pouzdanija ocjena te bi maknula bi pritisak roditelja... Da budem jasan - nije to utopija. Bacanje novca u nepotrebne stvari u školstvu je utopija, ovo se može napraviti za tri godine.
Uvode se nacionalni ispiti...
Nacionalni ispiti ne služe ocjeni učenika. Oni služe ministarstvu, meni, sustavu da ocijene gdje je sustav – ne procjenjuju učenika u npr matematici. Rješenje je kombinacija školskih ocjena i vanjskog vrednovanja.
Svatko sada prebacuje krivicu na druge, ali činjenica je da se danas učitelj ne mjeri kvalitetom nastave i znanjem učenika, već količinom papira i birokracije koju ispune.
Učitelji se i vrednuju, ali ne može uspjeh nekog učenika biti mjerilo nastavnika. Ako radite u nekoj srednjoj strukovnoj u kju se upisuju učenici sa slabijim početnim znanjem ili u XV. Gimnaziji ili III: u Splitu, ne dobivate jednako dobre učenike - bitno dokud je nastavnik doveo učenika.
Kombinacijom vanjskog vrednovanja i školskog olakšali biste pritisak nastavnicima, objektivizirali bi ocjene, maknuli bi pritisak roditelja, sustav bi imao povratnu informaciju gdje je netko, ali najvažnije i učenik bi imao informaciju u čemu je dobar a gdje nije – to su stvarna rješenja koja bi pomakli ovu zemlju i društveno naprijed. Reforma bi za društvo učinila nešto korisno, a to je da se uvedu meritokratski kriteriji u naš sustav. Vlast sama ruši meriokratske kriterije.
Imali smo već dva ministra otkad je reforma predložena pa se malo i sporo napreduje.
To govori o sposobnosti politike, ne o sposobnosti škola i ljudi koji rade u znanosti. Bolja je Hrvatska od njene politike, može smisliti naprednija rješenja od drugih sustava, može napraviti dobro za učenike i učitelje, kako bismo imali bolje društvo koje bi znalo da nema prosječnih učenika. Postoji netko tko ima neki potencijal i treba ga vrednovati.
Koliko su krivi roditelji za inflaciju dobrih ocjena? Ima svakakvih roditelja...
Isto smo odgovorni kao i svi dijelovi sustava, ali kada imate situaciju u kojoj vidite da sustav nije pošten, normalno da ćete se aktivirati. Neki roditelji su na razini kriminalnog, prelaze sve moguće granice, ulaze u škole, prijete fizički, rade ne znam kakve stvari.
Ali kada objektivirate ocjene, date alate školama i učinite ih transparentnima roditeljima, te stvari će se povući. Ali isto to, taj pritisak roditelja kazuje nešto što se ne prepoznaje, a to je da je ljudima obrazovanje njihove djece važno.
Obrazovanje ili ocjene?
Ako vi ne učinite nešto da to školovanje ne bude samo za ocjenu nego za tu mladu osobu da bude ponosna kad kaže, prošao sam s 3. To 3 je dobar, to nije loše.
Ja se iskreno nadam da u Hrvatskoj postoji pamet, imamo potencijal da napravimo puno toga i da će doći do političara da shvate da trebaju biti političari s vizijom za zemlju, i da je netko tko ima 3 u Sinju ili Kninu dobar i da je to zapravo jako dobro.
