Oko 40 tisuća osmaša saznalo je prošlog vikenda u kojim će srednjim školama nastaviti svoje obrazovanje. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja objavio je u ponedjeljak privremene rezultate državne mature pa su i srednjoškolci korak bliže odlasku ili neodlasku na fakultet. Ovisno o njihovim željama, ali i rezultatima ispita. Neke su vijesti usrećile, neke malo manje.
No, bez obzira na to jesu li zadovoljni rezultatima, jesu li upisali željenu srednju školu, hoće li mjesta za njih biti na fakultetu koji žele, nerijetko su roditelji uzrok nezadovoljstva učenika. Nekad upravo oni djeci nameću odluke s kojima se možda i ne slažu. Potvrđuje nam to psihologinja Mirjana Nazor.
"Ako su roditelji bili dovoljno osjetljivi za želje i potrebe svoga djeteta pa su i svoja očekivanja usmjerili u tom pravcu, onda mislim da nekih većih poteškoća nema. No, ako prisiljavamo dijete da mora poslušati savjet, odnosno želje roditelja, mislim da je tu riječ o psihološkom nasilju. Pod tim ne mislim da roditelji ne trebaju razgovarati sa svojom djecom i eventualno im pokušati objasniti zašto oni žele neko zanimanje, školu, bez daljnjega. Ali, neki ultimatum postaviti 'trebaš ili moraš upisati', mislim da će od toga biti više štete nego koristi", pojašnjava nam psihologinja.
'U životu se moramo susresti s neuspjehom ili razočaranjem'
Upravo zato je važno osvijestiti da je život pun situacija u kojima nećemo dobiti ono što smo željeli.
"U životu ćemo se morati susresti s nekim neuspjehom ili razočaranjem. Ali, bože moj, to su djeca zapravo trebala kroz školu naučiti da su i razočaranja i neuspjesi sastavni dio života. Ne da ih odgajamo tako da sve ide glatko, po jednoj poželjnoj putanji, bez ikakvih prepreka. Takav život ne postoji. Zato škola ima svoju odgojnu funkciju koju zanemaruje. Upravo zato, da djecu, zajedno s roditeljima priprema za lijepe i ružne situacije, pozitivne i malo manje pozitivne", kazuje nam Nazor.
Razmišljanja je da smo kao društvo zapustili sferu profesionalne orijentacije.
"U neka stara dobra vremena, iako to možda nije lijepo reći, ali su to u ovom smislu zaista i bila, profesionalna orijentacija zaista je imala svoje mjesto u školama, ali ne mjesec dana prije kraja osmog razreda, nego već u šestom razredu ili na početku sedmog razreda", govori nam Nazor.
Tako bi, kaže, mnogi roditelji shvatili da nije najvažnija elitna škola ili gimnazija pa se osvrće i na, kako ga naziva "diktat odličnih ocjena".
"To je nešto totalno suludo. Zaista stvara pogrešnu sliku u glavama djece i roditelja. Da mogu ono što zapravo ne mogu. I onda slijede ogromna razočaranja za roditelje, ali i za djecu", objašnjava. A nerijetko svjedočimo visokim i nerealnim očekivanjima roditelja.
Helikopter roditelji
"Roditelji, jasno, ako su indiferentni ne valja. Ako ih ni za što nije briga, to nije dobro. Onda djeca shvate da možda roditeljima ne znači bog zna koliko ako uopće ne brinu o njihovom ponašanju i njihovim uspjesima", objašnjava Nazor.
No, postoji i drugi ekstrem, objašnjava, koji također nije dobar.
"A to je da neprestano zujimo oko svoga djeteta, kao helikopter se vrtimo oko njega i stalno sve kontroliramo i nadgledamo, određujemo gdje treba biti, s kim će se družiti, koju ocjenu treba imati, u koju školu će ići ili čime će se baviti u slobodno vrijeme. Dakle, u svim sferama njegovog života zapravo roditelj je taj koji kao kobac stoji iznad i sve kontrolira i sve određuje", govori psihologinja.
To je, objašnjava, jako loše za djecu jer ih ne puštamo da odrastaju i postanu odgovorni.
"A ne mogu biti odgovorni ako nisu bili slobodni u nekim izborima i ako smo im sve mi nametnuli, onda odgovornosti nema jer smo mi odredili što će raditi", kazuje.
Razlozi zbog kojih se neki od njih ponašaju upravo tako brojni su.
"Ima roditelja koji svoje neostvarene želje nastoje ostvariti preko djece. Ima roditelja koji su uvjereni da dijete samo nije sposobno postići ništa nego da oni sve moraju kontrolirati i usmjeravati. A ima i onih koji misle, što se iskreno nadam da nije baš tako, da se samo vezama i protekcijama uspijeva i dobivaju odlične ocjene", priča nam Nazor pa nastavlja:
"Sigurno da se uvijek nađe poneki đak koji je privilegiran, ali da bi to baš bila neka osnovna politika da se tako stiže do određenog cilja, mislim da to nije točno. A s druge strane, opet smo kao društvo sve okrenuli naopako" rezolutno će Mirjana Nazor.
"Kao društvo u tim ocjenama procjenjujemo vrijednost djeteta. Svejedno je vara li ili krade, laže li. Važno je samo da ima petice. To je suludo. Ako ih tako odgajamo, onda imamo ovo što imamo u društvu. Vidimo kako politička elita funkcionira, a to je djelomično posljedica odgoja u kojem je sve dopušteno", kazuje.
Važno je, zaključuje, da djeca odrastaju uz granice. Da znaju što se smije, a što ne smije.
"A te granice ne smiju biti kavezi u koje smo ih zatvorili pa se oni ne mogu micati, već kao ograda koja im pomaže da ne padnu u ponor. Onda kada pokleknu uhvatit će se za ogradu da se dignu i nastave dalje. Ograda ili mostić im pomažu da idu prema naprijed. Ali, ako nema nikakvih pravila u životu onda je to totalni kaos i anarhija i to je za djecu propast."
