Ima povijesnih ličnosti koje, unatoč svim manama, većina ljudi doživljava pozitivcima. Ima i povijesnih ličnosti koje, unatoč pokojoj vrlini, većina doživljava negativcima. Međutim, ima i ličnosti oko čije povijesne uloge postoje toliko podijeljena mišljenja da ih podjednak broj ljudi doživljava herojima, odnosno zločincima. Po svemu sudeći, ovoj posljednjoj skupini i dalje, nakon desetljeća rasprava, pripada i Alojzije Stepinac. Za većinu Hrvata katolika Stepinac je neosporno svetac, dok je za većinu Srba on neosporno zločinac.
Stepinčevu ulogu u povijesti može se promatrati na dvije razine. Jedna je ona crkvena, na kojoj se analiziraju njegove zasluge za Katoličku crkvu. Nema sumnje da se zagrebački nadbiskup u okolnostima koje mu često nisu bile naklonjene borio za što bolji položaj katoličanstva u društvu, te da je vlastitim odnosom prema vjeri nastojao davati primjer svim vjernicima. Nerijetko je braneći pozicije Katoličke crkve dolazio u sukobe sa svjetovnim autoritetima, pa će upravo jedan takav sukob rezultirati i dugogodišnjom zatvorskom kaznom.
Cijeli postupak vode tijela Katoličke crkve, a konačnu odluku donosi papa
Upravo u kontekstu ocjene Stepinca kao sluge Božjeg treba promatrati i pitanje kanonizacije, odnosno njegova proglašenja svecem. Naime, zaslužuje li netko postati svet isključivo je crkveno-teološko, a ne društveno-političko pitanje. Cijeli postupak vode tijela Katoličke crkve, a konačnu odluku donosi papa. Taj postupak, koji započinje (najmanje) pet godina nakon "kandidatove" smrti, uključuje istragu koja mora potvrditi da se radi o osobi herojske kršćanske vrline, i osobi koja je učinila (barem) dva provjerena posthumna čuda (najčešće se radi o medicinskim izlječenjima za koje nema znanstvenog objašnjenja). Spomenuti postupak kod nekih osoba traje dulje, kod nekih kraće. Npr. papa Ivan Pavao II. i majkaTereza proglašeni su svetima devet odnosno 19 godina nakon smrti.
Kako taj postupak izgleda u slučaju zagrebačkog kardinala? Stepinac umire 1960., a Zagrebačka nadbiskupija 1969. traži Svetu Stolicu da sugerira najbolji trenutak za pokretanje cijelog procesa. Međutim, u sljedećih deset godina pravi se trenutak očito nije pojavio. Najvjerojatniji razlog bila je procjena čelnih ljudi Katoličke crkve (u Rimu), sklonih obnovi diplomatskih odnosa i što boljoj suradnji s Titovom Jugoslavijom, da taj čin ne bi bio politički oportun. Najbolji dokaz u prilog toj tezi je dolazak maršala Tita, uz čiji je blagoslov pokrenuto suđenje Stepincu, 1971. u posjet papi Pavlu VI. u Vatikan.
Potkraj 1980. i početkom 1981., dakle 20 godina nakon Stepinčeve smrti, Katolička crkva ipak pokreće traženi postupak. Za tu svrhu Kongregacija za kauze svetaca imenovala je komisiju sastavljenu od sudaca koji će u sljedećih desetak godina istraživati brojne arhivske spise i ispitati više od 70 svjedoka kako bi dobili što potpuniju sliku o liku i djelu Alojzija Stepinca. Komisija je s radom završila 1993. te svoj sud proslijedila Kongregaciji. U svibnju 1998. na sjednici kardinala i biskupa održanoj u Vatikanu Stepinac je proglašen "istinskim mučenikom katoličke vjere". S obzirom na to da su u međuvremenu prihvaćeni i dokazi o jednom čudesnom izlječenju, iste godine Stepinac je proglašen i blaženikom. Time ga je od proglašenja svecem dijelio još samo jedan dokazani slučaj čudesnog izlječenja.
Nedostaje jedno čudo? To baš i nije valjani razlog
Međutim, od 1998. do danas proglašenje se ipak nije dogodilo. Ako je razlog jedno čudo koje nedostaje, to baš i nije valjani razlog. Zato što papa ima pravo proglasiti nekoga svecem ako i ne postoje dokazi o čudima. To čak ne bi bio ni presedan pošto je upravo trenutačni papa Franjo proglasio bivšeg papu Ivana XXIII. svetim bez dokaza o drugom čudu.
Da zaključim priču o ovom slučaju koji traje, a možda i nije trebao trajati toliko dugo. Dakle, za odugovlačenje i neproglašavanje Alojzija Stepinca svecem nisu odgovorni komunisti, Jugoslaveni, pa čak ni Srbi. Nije tu odluku mogao stopirati ni Tito ni Aleksandar Vučić, pa čak ni patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Za činjenicu da Stepinac nije proglašen svecem niti šezdeset godina nakon smrti, a nekima je to uspjelo za manje od deset, za činjenicu da se iz političkih razloga otezalo sa započinjanjem procesa i da se iz nekog (političkog?) razloga oteže s njegovim završetkom, odgovornost leži isključivo na institucijama Katoličke crkve. Između ostalog, i na papi kao njezinom poglavaru. Pritom ne mislim samo na trenutačnog papu Franju, nego i sve apostolske nasljednike sv. Petra od kraja 1960-ih do danas, dakle Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Skriva li Crkva nešto?
Prave razloge odugovlačenja procesa kanonizacije Alojzija Stepinca možda nikada nećemo saznati. Jedan od poteza koji bi sigurno pomogao u rasvjetljavanju nedoumica bilo bi otvaranje vatikanskih arhiva. U tom slučaju saznali bismo i niz informacija o onoj drugoj ulozi Stepinca u povijesti kojom se ovdje nisam htio baviti, a koja u društvu izaziva najviše kontroverzi. Ona se prije svega odnosi na njegove misli, riječi i djela iz razdoblja Drugog svjetskog rata.
Nažalost, iako su već dugo javnosti dostupne arhive komunističkih partija i njihovih tajnih službi, građa vatikanskog arhiva za događaje od prije 80 godina i dalje je nedostupna. Zlobnici bi mogli pomisliti da Crkva nešto skriva. Čak i o svojim (potencijalnim) svecima. Što vjerojatno nije točno jer su svi sljedbenici Isusa Krista, počevši od onih u Vatikanu, svjesni njegovih riječi da "nema ništa skriveno što neće biti otkriveno i da nema ničeg tajnog što neće biti poznato" (MT 10, 26).
