Je li Ottawska konvencija još uvijek na snazi? Tko bi trebao snositi odgovornost za civile koji su poginuli ili zadobili ozljede od protupješačkih mina? Predstavnici zemalja koje se suočavaju s tim problemom – iz Azerbajdžana, Ukrajine, istočne Europe i Afrike – tražili su odgovore na ta pitanja na međunarodnoj konferenciji „Preispitivanje Ottawske konvencije 2025.” održanoj u Zagrebu.

Ottawska konvencija, potpisana 1997. godine, zabranjuje protupješačke mine koje često dovode do smrti civila. U to je vrijeme Ottawska konvencija bila shvaćena kao simbol humanizma i razoružanja. Međutim, ratovi 21. stoljeća, uključujući rusku invaziju na Ukrajinu, otkrili su značajne nedostatke konvencije. Države koje su pretrpjele agresiju drugih zemalja osjećaju se ograničenima zastarjelim normama koje ne odražavaju stvarnost suvremenog ratovanja.

Od Hrvatske do Ukrajine

Mjesto održavanja konferencije – Hrvatska – odabrano je s razlogom. Nakon rata 1995. godine, Hrvatska je postala jedno od najminiranijih područja u Europi, no tijekom posljednjih trideset godina zemlja nije samo očistila cijeli svoj teritorij od mina, već je i stečeno iskustvo razminiranja pretvorila u međunarodno priznati nacionalni sustav stručnosti. Mjesto Hrvatske među zemljama s najviše mina sada su preuzeli Ukrajina i Azerbajdžan.

Foto: Međunarodna Konferencija "preispitivanje Ottawske Konvencije 2025.

Danas je Ukrajina najminiranija zemlja na svijetu, a procjenjuje se da će za otklanjanje posljedica rata biti potrebna desetljeća. Najvažnije pitanje glasi: tko će preuzeti odgovornost za katastrofe uzrokovane minama kada je cijeli svijet već uvjeren da se na Rusiju ne primjenjuju nikakva pravila?

Isto pitanje postavljaju i predstavnici afričkih zemalja. U nekima od njih protupješačke mine, koje su ostale u bivšim kolonijama tijekom oslobodilačke borbe protiv francuske vlasti, i danas imaju ozbiljne posljedice.

Predstavnik Uprave civilne zaštite Harkivske oblasne vojne administracije izjavio je da protupješačke mine trenutačno predstavljaju neizmjeran problem na istoku Ukrajine: „Gotovo 40 posto teritorija naše oblasti može se smatrati potencijalno opasnim.“ Naglasio je da je u Ukrajini već zabilježeno 955 slučajeva stradanja civila od protuoklopnih i protupješačkih mina.

O zločinima agresora i međunarodnom pravu

Ukrajinska političarka Anna Skorokhod, članica stranke „Za budućnost“, predlaže da se civilizirane države udruže i pokušaju zajednički kontrolirati situaciju u kojoj agresor, postavljajući protupješačke mine, ne preuzima odgovornost za to. Političarka mogućnosti međunarodnog prava naziva „vrhuncem katastrofe europskih zemalja“: „Ako su naše mogućnosti za zaštitu države i društva ograničene, možda nešto nije u redu i to moramo promijeniti.“

Ukrajina je 15. srpnja ove godine istupila iz Ottawske konvencije jer, prema mišljenju A. Skorokhod, konvencija koja bi se trebala temeljiti na humanitarnim idealima – ne funkcionira: „Dok ratujemo, moramo poštovati pravila, ali Rusija konvenciju nije potpisala. Mi moramo preuzeti odgovornost za sigurnost svojih teritorija i moramo preuzeti odgovornost za upotrebu mina u svrhu njihove obrane. Glavni problem je u tome što ova konvencija ne stvara jednaku odgovornost za žrtvu i agresora. Ona stvara odgovornost samo za žrtvu, i to je potpuno pogrešno.“

Foto: Međunarodna Konferencija "preispitivanje Ottawske Konvencije 2025.

Prema riječima političarke, konvencija ne ispunjava ulogu zbog koje je stvorena: „Rusija je pretvorila naše teritorije u minska polja (...) i zbog toga pate mnogi ljudi, zbog toga pate i naši vojnici. Vrlo visok postotak ozljeda na bojištu nastaje zato što vojnici stanu na mine ili nalete na njih. A tko za to odgovara? Mislim da je to dobro pitanje za sve nas i za cijeli civilizirani svijet.“

„A pogledajmo to s druge strane: pretpostavimo da Rusija potpiše konvenciju koju su stvorile civilizirane zemlje i dobije novac za razminiranje u Ukrajini. Dakle, Rusija minira velik dio naše zemlje, a drugi plaćaju za razminiranje. Smatram da Rusija mora snositi odgovornost – i to ne samo tijekom rata, nego sve dok ne budu očišćena sva zaražena područja Ukrajine.“

I ta konvencija to ne mijenja. Zašto? Zašto žrtva mora plaćati? Zašto žrtva mora preuzimati odgovornost? Zašto se žrtva ne može sama obraniti? I zašto žrtva ne može zaštititi svoju zemlju i svoj narod? To je ludilo, moramo to promijeniti. Moramo promijeniti svoj pogled na to i surađivati s cijelim svijetom“, izjavila je A. Skorokhod.

Moramo se boriti protiv zla koje danas vidimo u Europi

Prema riječima Luke Bebića, bivšeg ministra obrane Hrvatske i bivšeg predsjednika Hrvatskoga sabora, učinkovitost Ottawske konvencije je pod prijetnjom: „Pitanje je je li Ottawska konvencija doista učinkovita, s obzirom na to da se četiri najveće zemlje – Kina, Rusija, Indija i Sjedinjene Američke Države – nisu pridružile toj konvenciji? (...) To izaziva zabrinutost diljem svijeta.“

Bivši ministar obrane smatra da bi Ottawsku konvenciju trebalo preispitati te da bi se uvjeti koji se moraju poštovati u borbi protiv protupješačkih mina trebali postrožiti i preciznije definirati: „Cijeli proces razminiranja u Hrvatskoj traje već 30 godina; u tom je razdoblju od protupješačkih mina poginulo 123 ljudi, a više od 100 ih je ranjeno. To je signal i upozorenje svima onima koji to smatraju nečim beznačajnim. To je nehumano, to je podlo.“

Foto: Međunarodna Konferencija "preispitivanje Ottawske Konvencije 2025.

L. Bebić je naglasio da od mina najčešće stradava civilno stanovništvo, stoga predlaže uspostavu sustava koji bi zaštitio žrtvu i onemogućio počinitelju da izbjegne ispunjavanje međunarodnih obveza: „Očito je da je sadašnji sustav globalne sigurnosti zakazao. Zar nije bilo dovoljno upozorenja kada su se 2014. godine u Čečeniji, Abhaziji i naposljetku na Krimu održavale generalne probe današnjih događaja? Sustav treba mijenjati, jačati međunarodne ugovore i konvencije kako bismo se mogli boriti protiv tog zla koje danas vidimo u Europi.“

Kako su separatisti terorizirali Azerbajdžan minama

Predstavnik Agencije za razminiranje teritorija Azerbajdžana (ANAMA) Hafiz Azimzade izjavio je da je i sam postao žrtva mina te naglasio da se ne radi o vojnim djelovanjima, već o terorizmu. Prije četiri godine imenovan je na čelo komisije koja je trebala utvrditi broj izvora vode na oslobođenim područjima. Godine 1993. Armenija je zauzela grad Agdam zajedno s cijelim područjem Karabaha; više od 30 tisuća Azerbajdžanaca bilo je protjerano s tog teritorija, a stambene su kuće uništene. Godine 2020. Azerbajdžan je ponovno preuzeo Agdam i započeo s radovima na obnovi.

Nakon oslobađanja teritorija, ljudi su se željeli vratiti kako bi nastavili život tamo gdje su stali prije trideset godina. Komisija kojom je predsjedao H. Azimzade istraživala je područje Agdamskog okruga u potrazi za kanalima za navodnjavanje, bunarima, bušotinama i drugim objektima vodne infrastrukture koji bi se mogli obnoviti. Nažalost, tijekom pregleda jednog od lokalnih bunara, koji je bio miniran, protutenkovska mina eksplodirala je točno pod nogama muškarca, otrgnuvši mu nogu.

Predstavnik ANAMA-e naglasio je da dotično područje nije vojna baza: "Armenski separatisti koji su kontrolirali grad minirali su sve objekte povezane s opstankom stanovništva. Oni koji su položili ove mine znali su da njihove žrtve neće biti vojnici, već civili. Oni koji će doći pregledati i popraviti civilnu infrastrukturu kako bi se ljudi mogli vratiti kući. Zato je ovaj zločin terorizam mina usmjeren protiv civilnog stanovništva. Ova se situacija danas uočava na svim područjima koja su napustili armenski separatisti."

Prije trideset godina, tijekom prvog Karabaškog rata, Armenci su protjerali Azerbejdžance i postavili mine doslovno posvuda, čak i na grobljima. Naši izbjeglice, vraćajući se na svoja zemljišta, ne mogu mirno tražiti grobove svojih predaka jer im to prijeti životu.

Prema H. Azimzadeu, trošak deminiranja cijele regije Karabakh i drugih prethodno okupiranih teritorija procjenjuje se na 25 milijardi američkih dolara, a cijena jedne deaktivirane mine kreće se od 300 do 1000 američkih dolara: "A ponekad je cijena za jednu deaktiviranu minu ljudski život i invaliditet, doživotna ozljeda."

Predstavnik Agencije za deminiranje naglasio je da je najveća nepravda u tome što oni koji postavljaju protupješačke mine ne preuzimaju odgovornost. Azerbajdžan nije stranka Ottawske konvencije i naglašava da konvencija ljudima oduzima mogućnost obrane: "A okupatori mirno miniraju zemlje koje su zauzeli, ubijajući ljude."

"Ova konvencija trebala bi postati jedino sredstvo otpora na međunarodnoj razini, prisiljavajući agresora da plati za sve posljedice sve dok se ne demontira posljednja mina", naglasio je Azimzadeh.

Čak i nakon dugog vremena, i dalje ubijaju ljude.

Minskа polja u Africi – posljedice kolonijalizma bez odgovornosti

Sadik Garba Shehu, član Nigerijske nacionalne humanitarne komisije za djelovanje protiv mina i certificirani stručnjak za ljudska prava, smatra problem protupješačkih mina vrlo ozbiljnim. Naglasio je da je Afrika poljoprivredni kontinent, pa protupješačke mine predstavljaju prijetnju ne samo ljudskim životima. Nigerijska organizacija za ljudska prava, na čelu s guvernerom-generalom Shehuom, bavi se suzbijanjem mina i eksploziva, zaštitom života, obnavljanjem sredstava za život i osnaživanjem pogođenih zajednica.

"Problem s minama je u tome što i dugo nakon završetka sukoba nastavljaju ubijati ljude. Ponekad je to dijete na igralištu koje misli da je pronašlo igračku, a u trenu više nema ruku ili nogu. Ponekad su to žene u ruralnoj Nigeriji koje ulaze u šumu po drva," rekao je.

Stručnjak za ljudska prava tvrdi da su dva rata kriva za kontaminaciju Nigerije minama. Od 1960. do 1972. u južnom dijelu zemlje bjesnio je građanski rat, a mine su ondje ostale, no većina zemalja to nije priznala. Sada, 15 godina kasnije, Nigerija se još uvijek bori protiv lokalnih islamističkih skupina. Iako je građanski rat završio prije 52 godine, S. G. Shehu tvrdi da se mine preostale iz tog razdoblja još uvijek nalaze: "Ljudi pronalaze mine, djeca idu u školu i pronalaze mine, i mnogo ih od mina smrtno strada. Postoje velika područja na kojima ljudi ne mogu živjeti punim životom."

Nigerija je stranka Konvencije o zabrani protupješačkih mina. U skladu s Konvencijom, oružane snage nemaju takve mine u svom arsenalu. Međutim, prema riječima stručnjaka za ljudska prava, tijekom godine uništeno je više od milijun preostalih protupješačkih mina.

Direktor Programa humanitarnog razminiranja iz Mauritanije, pukovnik Mouhamedou Baham Mohamed Laghdaf, objašnjava da je problem njegove zemlje s minama nastao zbog sukoba u Sahari krajem 1970-ih, koji je ostavio iza sebe kaotična i neobilježena minska polja diljem sjevernih i središnjih regija — upravo u tim područjima bogatim prirodnim resursima. I te mine i dalje odnose živote i sprječavaju potpuno korištenje naše zemlje i razvoj države.

„Počeli smo s operacijama razminiranja početkom 1980-ih, a nakon ratifikacije Ottawske konvencije Mauritanija je uspostavila Nacionalni program humanitarnog razminiranja kako bi ispunila svoje obveze. Do sada smo razminirali oko 20 minska polja i cilj nam je učiniti Mauritaniju slobodnom od mina do 2028. godine, pod uvjetom da primimo dovoljnu međunarodnu podršku, i tehničku i financijsku“, rekao je pukovnik Mouhamedou Baham Mohamed Laghdaf.

Prema riječima stručnjaka, problemi koje mine stvaraju u njegovoj zemlji su ogromni. Prema podacima pukovnika, proizvodnja jedne mine košta samo 5 dolara, a njeno uklanjanje do 500 dolara. „U Mauritaniji se suočavamo ne samo s fizičkim žrtvama — brojnim smrtima, ozljedama i teškim psihološkim traumama — već i s ekonomskom paralizom. Desetljećima nakon završetka sukoba mine i dalje ranjavaju naše građane, pretvarajući svakodnevni život u opasnost.“

Autor: Stepan Petrovski, slobodni novinar