Upoznao sam ga na proslavi pravoslavnog Božića koju svake godine organizira Srpsko narodno vijeće i koje je s vremenom postalo "place to be" za brojne hrvatske političare, intelektualce, glumce, pjevače... Stajao je na pozornici pokraj tadašnjeg (i današnjeg) hrvatskog premijera. I dok je Plenković svim silama nastojao zadržati što ozbiljniji izraz lica i ne pokazati niti jednu emociju, on je ostavljao potpuno drugačiji dojam. Iako obučen sav u crno, s crnom kapom na glavi i dugom prosijedom bradom njegove oči su govorile da se radi o vedroj, opuštenoj i srdačnoj osobi. Razlika je bila vidljiva i u održanim govorima.
Za razliku od Plenkovića koji se prisjetio "pravednog obrambenog rata" i "žrtava velikosrpske Miloševićeve politike" naglasak njegova govora bio je na ljubavi i zajedništvu kao "jedinom ispravnom načinu življenja". Mene je posebno dojmilo kada je odnos Hrvata i Srba stavio u kontekst Schopenhauerove priče o dva bodljikava praseta koja moraju biti dovoljno blizu da im bude toplo, ali istovremeno i dovoljno daleko da se međusobno ne izbodu. A, kako je naglasio, poanta suživota je upravo u pronalaženju te idealne udaljenosti koja će spriječiti da jedni drugima možemo nauditi, ali i omogućiti da jedni drugima i dalje možemo biti od pomoći.
Njegovo svjetovno ime je Prvoslav, a monaško Porfirije. On je pravoslavni svećenik i mitropolit zagrebačko-ljubljanski. U sljedećih nekoliko godina nakon spomenutog upoznavanja mogu se pohvaliti da sam s Porfirijem postao prijatelj. Zajedno pijemo kave u centru Zagreba i pričamo o aktualnim društvenim problemima, ali i svevremenskim temama koje opterećuju ljudski rod poput mržnje i suradnje, sukoba i solidarnosti, laži i istine. Porfirije je i veliki audiofil, sluša isključivo ploče pa našim razgovorima u njegovu stanu zvučna kulisa često budu albumi Milesa Davisa, Erica Claptona ili Bijelog dugmeta.
Dva različita svijeta koja se razumiju i uvažavaju
S Porfirijem je razgovor ugodan. Iako dolazimo iz dvaju različitih svjetova uvijek se dobro razumijemo, a ponajviše od svega uvažavamo. Nije isključiv niti tašt. Ne misli da je uvijek u pravu i uvijek ima volje i vremena poslušati mišljenja koja se razlikuju od njegova. Uostalom, prije više godina pokrenuo je u Zagrebu intelektualni kružok u kojem sudjeluju intelektualci različitih političkih uvjerenja i svjetonazora, vjernici i nevjernici, Hrvati i Srbi, oni liberalnih, ali i konzervativnih pogleda na život. U više navrata sam svjedočio kolike je poznate i ugledne pojedince iz svijeta politike, glazbe i filma rado primao kao svoje goste.
Nisu oni dolazili s namjerom da ih on prosvijetli ili otkrije tajne svemira nego prije svega kako bi bili u društvu dobrog čovjeka koji zrači pozitivnom energijom. Svakodnevnim kontaktima i odličnom suradnjom s političarima, ljudima na poziciji moći, ali i "običnim" građanima Porfirije je učinio ogroman iskorak u popravljanju hrvatsko – srpskih odnosa. Ali je uspio i u još nečemu. Svojim ležernim šetnjama po centru grada u mantiji, neobaveznim ćaskanjem sa slučajnim prolaznicima i bezrezervnom podrškom koju, kao npr. u slučaju nedavnih potresa, upućuje svim unesrećenim ljudima bez obzira na vjeru i naciju, uspio je normalizirati odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i bitno popraviti njezin imidž u hrvatskom društvu. A svi koji prate situaciju u Hrvatskoj u posljednjih trideset godina znaju da to nije bilo nimalo jednostavno.
Neposredan povod pisanju ovog teksta su izbori za patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) koji će se održati u četvrtak, 18. veljače 2021. u Beogradu. Između tridesetak episkopa koji mogu biti izabrani za vjerskog poglavara naš Porfirije kotira kao jedan od najvećih favorita. Što ustvari i ne znači puno jer od trojice kandidata koji uđu u uži izbor patrijarh će biti izabran ždrijebom, tj. izvlačenjem imena iz koverte.
Bira se patrijarh Srpske pravoslavne crkve
Što bi Porfirijev izbor značio za SPC? Možda ću zvučati pretenciozno, ali usporedio bih ga s izborom argentinskog biskupa Jorge Bergoglia za poglavara Katoličke crkve. Uz već spomenute ljudske kvalitete mislim da bi promjene koje bi Porfirije zagovarao velikim dijelom bile uvjetovane upravo njegovim boravkom u Hrvatskoj. Odnosno činjenicom da, za razliku od većine svojih kolega, on već godinama živi i radi u sredini u kojoj pripada nacionalnoj i vjerskoj manjini. A "manjinska" perspektiva bolje od ičega može izoštriti osjećaj za pravdu, i pomoći u boljem razumijevanju drugih i različitih. Dakle, radi se o svemu onom s čime se dobar dio pravoslavnih svećenika koji žive u Srbiji ili Bosni i Hercegovini teško može poistovjetiti. I svemu onom što svaku zajednicu i organizaciju čini još kvalitetnijom.
Što bi Porfirijev izbor značio za Hrvatsku? Bez svake sumnje našu bi sredinu (fizički) napustio velik čovjek, intelektualac, humanist i vjernik. Netko tko je gradio mostove bez obzira na dubinu i širinu rijeke, tko je otvarao vrata svima, a ni pred kime podizao zidove, tko je vlastitim primjerom dokazivao da za razgovor nikad nije prekasno, a da je za sukob uvijek prerano. Netko tko je postavio standarde u međuljudskim odnosima utemeljene isključivo na kršćanskim vrijednostima, a ne uvjetovane nacionalnim, rasnim, klasnim ili (dnevno)političkim motivima. S druge strane, njegovim odlaskom Hrvatska bi u Srbiji dobila iskrenog "ambasadora dobre volje". Nekoga tko bi s nove i još utjecajnije pozicije nastavio razvijati dobrosusjedske odnose dvaju naroda između kojih se već dugo ne vodi rat, ali među kojima nikako da zavlada mir.
A što bi Porfirijev izbor za patrijarha značio za mene osobno? Ostao bih bez jednog dobrog prijatelja u Zagrebu. I dobio još jednog dobrog prijatelja u Beogradu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
