Onda, jeste li tim Plenković ili tim Milanović? Većina će, bez puno razmišljanja, odmah odabrati favorita i znati tko je u pravu u beskrajnom verbalnom ratu predsjednika i premijera, koji je ovih dana ušao u novu fazu besmisla. A zapravo ne bi bilo loše zapitati se zašto biste uopće bili njihovi navijači, ako niste stranački i izravno interesno vezani za političko djelovanje najmoćnijeg dvojca u državi. I što je to za što se danas opredjeljujete kad birate između njih dvojice?
Jer, kad razgrnemo sve te lavine grubih riječi kojima se časte vodeći ljudi u državi, brzo postaje jasno kako je okršaj kojem danima svjedočimo ispražnjen od svakog sadržaja i da se samo nastavlja sukob dvaju ega, napucavanje moćnih političara koji su usredotočeni samo i isključivo na sebe same. Na trenutke se čini kako je taj sukob dogovoren i planiran, ali ni u jednom trenutku se ne čini kako bi građani od njega mogli imati bilo kakve koristi usred najgore zdravstvene i na korak od najgore ekonomsko-socijalne krize.
Zašto bi, pobogu, nama trebalo biti važno što Andrej Plenković i Zoran Milanović misle jedan o drugome i vide li se kao plameni jazavci, piromani, šmrkavci ili herojski zečevi? Kome je bitno što Milanović misli o Plenkoviću i obrnuto, pogotovo ako to mišljenje nije argumentirano ozbiljnom analizom premijerovog političkog djelovanja, odnosno politike predsjednika Republike? Što u našim životima mijenjaju njihove retoričke eskapade? Hoće li nam to osigurati popunjavanje bolnica tisućama liječnika i medicinskih sestara koji nam u ovom trenutku nedostaju čak i na razini tehničkog održavanja sustava? Kad bi se barem piromanom-vatrogascem ili plamenim jazavcem mogle plaćati režije ili rate kredita.
Školovani da bi vladali
Kao djeca moćnika iz bivšeg režima, Andrej Plenković i Zoran Milanović odrastali su sa srebrnom žlicom u ustima, odgajani su i školovani da bi jednoga dana vladali. Za to su imali na raspolaganju sve potrebne materijalne resurse i kadrovsku podršku pa u njihovim karijernim usponima zapravo i nema trnja, a niti padova. Na putu do državnog vrha, omogućene su im najbolje škole i najbolji državni poslovi zbog čega bi bilo logično očekivati da će jednom, kad stignu do vrha, u najboljem smislu biti istaknuti pripadnici elitnih europskih političkih postrojbi.
Ali, iz balkanske močvare teško je pobjeći i mentalitet impotentnog baje sa stočne pijace, koji je do kraja svijeta spreman hvalisati se obdarenošću svoga bika, malo tko uspije nadrasti. Na našu žalost, za vodstvo države Hrvati su izabrali ne jednog, nego dva takva mužjaka.
Brojne su sličnosti između Milanovića i Plenkovića, a u ovom trenutku važno je da bi obojica htjela uživati u tituli hrvatskog Kralja Sunca, da su obojica ljuti neprijatelji Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, da ne podnose da im netko kontrolira potrošnju državnog novca te da su jako sretni što su jezičinama uspješno pod tepih ugurali aferu Janaf i utišali sva pitanja koja je ta afera otvorila. Uostalom, Janaf je iskra koja je zapalila verbalni rat između premijera i predsjednika i teško je vjerovati da će nakon tog požara niskih strasti, ako i kad jednom zgasne, ostati išta vrijedno spomena osim zgarišta još jednog niza naših izgubljenih dana. Ili godina.
U ovom času Milanović i Plenković se natežu oko sazivanja sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, koju prvo nije htio Milanović, pa je sad neće Plenković, a zapravo su u proteklih petnaestak dana trebali održati barem tri sjednice tog vijeća i to prvenstveno zbog krize zdravstvenog sustava koji, kako vidimo, nije u stanju odgovoriti na izazove koje sa sobom nosi epidemija/pandemija koronavirusa.
Ima li važnijeg pitanja za nacionalnu sigurnost od zdravlja građana?
Ni Plenkoviću ni Milanoviću ta tema, međutim, nije vrijedna rasprave Vijeća za nacionalnu sigurnost. Obojica bi ga sazvala formalno zbog nedavnog oružanog napada na Banske dvore (jedan od opravdanih razloga za okupljanje VNS-a) i radikalizacije društva (neopravdan razlog za okupljanje VNS-a jer radikalizaciji društva u režiji HDZ-a svjedočimo već desetak godina). Sadržajno, natezanje oko Vijeća za nacionalnu sigurnost odvija se zbog preuzimanja kontrole nad obavještajnim sustavom. I slučaj Janaf dio je iste borbe za prevlast.
Za to vrijeme deseci naših sugrađana dnevno umiru po hrvatskim bolnicama zbog koronavirusa, nemamo dovoljno medicinskog osoblja, nedovoljno opremljene bolnice pune se oboljelima, nisu nam dostupni zdravstveni pregledi ni puna zdravstvena zaštita, nestaje i lijekova jer država ne plaća dugove veledrogerijama. Stožeraši nam ispiru mozak kako bi mnoge živote ove jeseni moglo spasiti cijepljenje od gripe, ali država nije osigurala dovoljno doza cjepiva. Nije jasno ni kojim će se mjerama suzbijati rasplamsala zaraza, premda je više nego jasno kako to neće ići bez snažnog zadiranja u slobode građana. I to u trenutku kad je proceduralnim nasiljem spriječeno zasjedanje Sabora.
Kako i kad to misle riješiti sadašnji premijer i predsjednik koji je donedavno bio premijer? Ima li po nacionalnu sigurnost važnijeg pitanja od čuvanja života i zdravlja hrvatskih građana? Onom tko završi na zdravstvenoj skrbi u šatoru pred bolnicom Dubrava ili bilo kojem šatoru postavljenom pred hrvatskim bolnicama život neće spasiti ni plameni jazavac ni piroman šmrkavac, ali bi ga mogli spasiti odgovorni i dobronamjerni državni lideri. Samo kad bismo ih imali.
