Jednom davno, kad sam bila nezaposlena, pod pritiskom i nemajući izbora, prihvatila sam se posla koji sam ustvari mrzila. Počela sam prodavati životna osiguranja. Kad sam potrošila najbliži krug obitelji i poznanika, koji su uplaćivali minimalne životne police samo da bih ja ispunila kvotu i ostala u poslu, počeli su problemi.
Kvota je ozbiljno došla u pitanje
Kad sam tu empatičnu skupinu izosiguravala uzduž i poprijeko, postala je skoro pa nemoguća misija naći i nagovoriti nekoga da potpiše životno osiguranje. Moja kvota došla je u ozbiljno pitanje, a za ostvariti je morala sam mjesečno firmi donijeti bar četiri police. Taj jedan mjesec imala sam samo tri. Bio je predzadnji dan u mjesecu i znala sam – ako ne izmislim to prokleto još samo jedno životno, ostat ću i bez tog, mrskog mi posla. Obišla sam taj dan mnoge adrese, ali četvrtu policu nisam uspjela iskamčiti. Nije ni čudo, očajan i tjeskoban čovjek teško može biti uvjerljiv. Predvečer, umorna i ubijena u pojam, svratila sam u kafić u kvartu i tamo naletjela na jednu za koju su kvartovske babe šuškale da je žena "lakog morala". Meni je bila simpatična, iz nje je isijavala neka skoro pa dječja dobroćudnost. Mene uvijek privuče dobrota u čovjeku, pa nikad ne obraćam pažnju na "titule" koje stvarno ima ili na one koje su mu kroz život ljudskom zloćom prišivene. Zapričala sam se malo s njom i otkrila joj svoju muku s četvrtim osiguranjem. Prije toga ona je meni pričala kako joj je bivši muž baš taj dan uplatio alimentaciju od tri stotine kuna.
Alimentacija
Čuvši iznos koji je ona nazvala alimentacijom, skoro sam se zagrcnula od smijeha. No, dobro, ovo je Hrvatska. Kad je dakle čula moju priču o nedostižnoj četvrtoj polici, jednostavno je gurnula ruku u džep i upitala me:
"Dobro, a koliko košta recimo najjeftinija polica životnog?"
"Sto kuna", odgovorih.
"Evo. Taman!", reče pružajući mi novčanicu od sto kuna. "Hajde, osiguraj me."
"Daj, ne zezaj. Znam da ti je situacija i gora nego što je moja."
"Gledaj, želim se osigurati. Nećeš valjda odbiti klijenta? Hoćeš da nazovem tvoje pretpostavljene i javim im da obeshrabruješ poštenog čovjeka koji želi policu osiguranja?"
Ja sam oklijevala, a ona bila uporna
Nasmijala sam se, oklijevajući, ali ona je bila uporna.
Prošlo je otada puno, puno godina, a ja nikad nisam zaboravila ženu koja je iz džepa izvadila zadnjih sto kuna kako bi meni spasila posao. Te žene se sjetim u onim trenucima kad se moja vjera u čovjeka pokoleba. Sjetim je se također kad, kao i svi ljudi i grešnici, iz oholosti pomislim da sam bolja od nekoga tko je, po bilo kojem pitanju, drugačiji ili slabiji od mene, svaki put kad sebi laskam smatrajući se boljom osobom, moralnijom figurom, poštenijom ženom, herojskijom majkom, "ispravnijom" u bilo kojem pogledu.
Jedne druge žene se sjetim svaki put kad čujem pogrdne nazive i komentare na račun gej populacije. Ta žena je bila moja cimerica cijelo ljeto kad sam radila kao sezonski radnik daleko od kuće. Bila je malko povučena, teško je sklapala prijateljstva s ostalima, ali prema meni je bila drugačija. Dijeleći sobu postale smo jako dobre prijateljice. Bezbroj puta me je tješila, ili me opravdavala na poslu kad bih kasnila, hrabrila me kad bih upala u neko svoje pjesničko crnilo i beznađe.
Plače, a sretno je zaljubljena
Povjeravale smo se jedna drugoj, o prijateljstvima, o obiteljskim traumama, o sreći, o nesreći i o ljubavi. Obje smo bile zaljubljene, ja nesretno, a ona sretno. Ona je od svoje ljubavi i po dva puta tjedno dobivala pisma, a ja sam joj malo zavidjela i radovala se s njom. Svaki put kad bi dobila pismo, povukla bi se, sretna, u svoj kut sobe i čitala. Ponekad bi i plakala. Bilo mi je čudno što plače, a sretno je zaljubljena. Tako sam je jedan dan, na samom kraju ljeta, upitala:
"Zašto ponekad plačeš kad primiš pismo, a kažeš da se volite?"
"Pa... zato što smo razdvojeni", odgovorila je nekako zbunjeno.
"Hm? Pa to se lako riješi, reci mu da te dođe posjetiti!"
Odmaknula se od mene i naslonila čelo na prozor gledajući nekamo vani. Pobojala sam se da sam je nečim uvrijedila. A onda sam se sjetila.
"Oh. Shvaćam... Da nije oženjen?"
"Ne, nije", odgovorila mi je turobno.
"Pa u čemu je onda problem?"
"U tome što nije 'on'."
"Ha? Kako to misliš, nije 'on'?!", nekako nisam mogla ili htjela povjerovati.
"Ona je", prošaptala je, a u očima sam joj najednom vidjela strah.
'Strašna tajna'
Bila sam poprilično uzdrmana ovim saznanjem, nisam znala ni što misliti ni kako reagirati. Imala sam oko dvadesetak godina i do tada nisam nikad ni upoznala nekoga tko je tako... drugačiji. Čovječe, šest mjeseci smo bile cimerice, a ja nisam nikad niti naslutila... Međutim, strah u njenim očima uzdrmao me puno više od novog saznanja. Nije me zgrozila njezina seksualna orijentacija, nego činjenica da je ona o tome šest mjeseci šutjela – iz straha. Toliko puta smo se skupa smijale i plakale, a ona mi nije smjela reći zbog čega plače. Nije mi se usudila reći koga voli. Pomisao da to činimo ljudima bila mi je nesnosna. Promatrala sam je i razmišljala – je li mi ona sad, nakon ovog otkrića, manje dobra osoba i manje prijateljica nego što je to bila dok nisam znala za njenu "strašnu tajnu"? Ne. Nije mi zbog toga postala ništa manje drag čovjek. A da slučajno je, to bi samo značilo da sam ja ta koja nije dovoljno čovjek. Tako ja, eto, mislim. Takve su, eto, bile te moje dvije prijateljice. Drugačije, odbačene, osuđene. A ja baš na njih mislim kad mi treba malo sjećanja na dobrotu.
Potpišite, a onda se pomolite
A vi? Vi potpisujte. Potpišite se za heteroseksualnu obitelj, za heteroseksualnu sreću i heteroseksualno zdravlje vaših bližnjih. Molite se "Za obitelj". Moja obitelj je puno veća od te za koju vi skupljate potpise, u mojoj obitelji nikome nije zabranjen pristup. Ima u mojoj obitelji i dobrih i loših, zamislite, baš kao i u vašoj. Ali jednu stvar bih mogla i ja potpisati, zakleti se u nju. Većina članova moje obitelji nikad ne bi potpisala da se ikome od vaše obitelji zabrani da živi svoj život po vlastitom izboru, ne nanoseći štetu nikome. Naravno, kažem većina, a ne svi, jer ima među njima i onih sličnih vama, koji bi vas, zato što ste drugačiji od njih, najradije izopćili. Ja se takvih članova svoje obitelji s lakoćom odričem. A vi potpisujte. I molite se da vam kamen koji bacate ne postane bumerang.
Posebno se pomolite za to da sutra neko od vaše djece ili unučadi zbog nečeg ne bude drugačije, različito od većine, jer će si "pravedna" većina možda uzeti pravo da to vaše dijete ili unuka ismije, odbaci, kamenuje i ponizi.
Ako tada pomislite da ta većina nema pravo ponižavati vaše dijete, sjetite se da ste joj to pravo baš vi danas potpisali.
