Nakon što je ničim izazvan Hrvoje Zekanović nasred saborske govornice iznio svoja stajališta o COVID-u, oglasio se njegov klub zastupnika Hrvatskih suverenista i, kao što znamo, Hrvoje Zekanović više nije njihov predsjednik.
Priopćenje je, naravno, bilo šturo i suzdržano, "Zekanovićeva stajališta nisu u skladu s politikom naše stranke", zamijenio ga je jurišnom brzinom Marijan Pavliček, a društvene mreže su se užarile.
Kako više nemamo službenu stranicu za popis svih izdajnika Hrvatske na koju ste danas mogli upisati Hrvoja Zekanovića, a da ona, naravno, nije službeno hakirana od strane institucija, građani su se sami organizirali i preko društvenih mreža označili najnovijeg izdajnika u Hrvata.
To s izdajom i Hrvatima seže još od kralja nam Zvonimira, da ne kažem od Kaina i Abela koji doduše nisu bili Hrvati, ali uvjerite vi u to Velimira Bujanca i to s izdajom praktički je postalo Hrvatima opsesija. Nema mjeseca, tjedna, da ne kažem dana kako u nas Hrvata ne osvane barem jedan izdajnik.
Rane su još svježe od onog najpoznatijeg, onog kojega je i službeno inaugurirao sam ministar branitelja Mijo Crnoja, kada je krenuo u realizaciju svoje veleumne ideje da sastavi prvi poznati registar izdajnika. Njegova redikulizacija, a sada mislim na registar, ne na ministra, krenula je već istog dana kada je registar i službeno otvoren, pa se u njega već u prvim satima samoupisalo oko tisuću Hrvata.
Rane su još svježe, ponavljam, jer je reakcija građana tada iznenadila i samog ministra Crnoju koj je preneraženo pretraživao svoju internetsku stranicu www.registar-izdajnika.org kako neočekivano buja i kako, naravno, na njoj od očekivanih izdajnika koje su građani trebali prokazivati, paradoksalno, registriraju se sami građani.
Urnebesan je to bio tjedan u kojem se nije zapravo znalo koje točno kriterije izdajnik kao takav mora zadovoljavati, pa su osim nacionalnih interesa RH, što je bio preduvjet, građani upisivali i obične izaje tipa "gledam srpske filmove sa ogromnim zadovoljstvom" ili "umjesto nježnik i vrtilet, radije koristim riječi kurac i helikopter".
Ministar šokiran neuspjehom jedne od bitnijih "reformi" svoje Vlade, promptno je doveo svećenika da blagoslovi urede svog ministarstva, i da mu podari jakosti, mudrosti i pameti da sve to izdrži, da razluči žito od kukolja. A u tom žitu bilo je kukolja, i to onog kvalitetnog, kako bi sam ministar rekao, izdajnika koji baš, ono, izdaju nacionalne interese.
Našlo se tu najviše novinara, a bogami bilo je i današnjih gradonačelnika. Izdaja je kako vidimo, od pojavnosti nam mlade države, hrvatski kontinuitet, možda i jedini, i nije zgorega spomenuti oca nam domovine koji je rado označavao izdajnike svega hrvatskoga, mutikaše, jalnuše i smutljivce kojima se grozio ognjem i mačem.
Kod gore spomenutih izdajnika nije da nemamo kontinuitet. Neki od novinara "izdajnika" nikako da prestanu, pa je najnoviji slučaj Borisa Dežulovića s izdajom svetinje nad svetinjama, Vukovara, mnoge Hrvate natjerao na tablete za smirenje. Nikome, zapravo, nije jasno kako ti izdajnici svega hrvatskoga još uopće dišu?
Izdavati se u Hrvata može, možete prodati recimo državu, vodu, čak i naftu kao u slučaju drugog po redu oca domovine, ali u nas te i takve izdaje su normalne, a mi u ovom tekstu govorimo o nenormalnim izdajama i izdajnicima, onima koji izdaju naše svetinje, ono u što se ne dira.
U ono što se ne dira svakako spadaju Vukovar i Domovinski rat, to je shvatio čak i predsjednik Zoran Milanović, pa je shvativši da brutalno ubojstvo djevojčice od dvanaest godina zadire upravo u to, u svetost i čistoću najsvetijeg i najčišćeg, upro prstom u judine škude kojima je izdaja kupljena.
Jude smo se zbog toga i dotakli, jer je za svoju izaju nagrađen, tj. za nju je dobio materijalna sredstva, pa se sam predsjednik osvrnuo na prave izdajnike ovog naroda koje je označio imenom i prezimenom.
Juda je, kao što znamo, za svoju izdaju dobio naknadu i taj pojam izdaje koji vežemo za naše izdajnike inaugurirao je sam Franjo Tuđman još u devedesetima, jasno kazavši imenima i prezimenima tko su naše Jude i na koji načintrebamo percipirati izdaju kao takvu.
Izdajnik, dakle Juda u Hrvata, onaj je koji radi protiv nacionalnih interesa, onaj koji se dira u naše svetinje, i onaj koji zbog toga prima naknadu u vidu honorara za svoju izdaju. I tako je to sa izdajnicima funkcioniralo do jučer, dok nam se nije desio Hrvoje Zekanović.
Hrvoje Zekanović ovih je dana izjavama kako su zastupnici koji se ne cijepe ravnozemljaši, kako su Miletić, Grmoja, Raspudić i Bartulica neodgovorni i kako ljudi završavaju na respiratorima zbog njih, uzdrmao same temelje izdajstva u Hrvata kao takvog.
Nikada se naime u novijoj hrvatskoj povijesti nije dogodilo da je "izdajica" s prave strane. Nikada. Svi izdajnici, barem oni za koje ja znam, izdavali su Hrvatsku kao strani plaćenici, Soroševi jalnuši i mutikaše, kao nordijsko vikinški ratnici ili, pak, kao obični smrtnici koji se usude kazati kako Marko Livaja nikada neće biti Baka Slišković.
Novost koja se dogodila, mogla bi ozbiljno uzdrmati same temelje mile nam državnosti, jer se, kako vidimo, mijenja paradigma.
Ako postoji iti mala nada da od izdaje svetinja kao što su Vukovar i Domovinski rat, konačno kao narod dođemo do onih običnih izdaja kao što su prodaja zemlje, vode, zraka i nafte, pa najnovije prodaje farmaceutskoj industriji, možda za ovu zemlju ipak ima nade.
Vjerujte mi, kao narod možda smo na pravom putu. Da konačno jednom sastavimo pravi registar izdajnika.
*STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI OSOBNI SU STAVOVI AUTORA I NE ODRAŽAVAJU STAV RTL.hr-a*
