Dubrovnik je od fašističkih okupatora oslobođen 18. listopada 1944. godine, dakle na jučerašnji dan prije 76 godina. Dugo godina taj datum se slavio i kao Dan Grada, ali uz prilike odcjepljenja od Jugoslavije te pripadajuće ratne neprilike, zavladao je sram prema onome uz što je Dubrovnik uplovio u vlak novog vremena, ono što ga je othrvalo od fašističkog bezumlja i tako mu podarilo slobodu, piše Vedran Salvia za Dubrovački dnevnik.
Tako je 18. listopada prebrisan kao Dan Grada, koji je pak postao vjerski blagdan svetoga Vlaha. Narodnooslobodilačka borba danas se ocrtava i kroz sve razrušene antifašističke spomenike, te reviziju na mnogim nivoima, no tema je to za šire okvire. A događanja koja su dovela do slobode potrebno se podsjetiti.
Složen problem
Knjiga Nikole Anića "Dubrovnik u drugom svjetskom ratu (1941. - 1945.): Od okupacije do oslobođenja", koju je izdala Udruga antifašista Dubrovnik 2013. godine, lijepo govori o događanjima koja su prethodila oslobođenju, ali i samom ulasku Titovih partizana u Grad.
"Karakteristično je za Dubrovnik da su ondje bile četiri vojske talijanska, njemačka, ustaško-domobranska i četnici Draže Mihailovića, a prema tome i četiri fašističke vladavine: okupatorska talijanska i njemačka te kvislinškaka ustaško-domobranska i četnička. Uvijek su bili složni, pa i prilikom oslobađanja Dubrovnika. Ostali su složni i u bijegu, kad se na prilazima Dubrovniku, na vratima od Grada, pojavila narodnooslobodilačka Titova vojska, članica antifašističke koalicije. Podaci kazuju da je nastao pravi košmar među dojučerašnjim saveznicima u zločinu; svaki je tražio izlaz za sebe, u želji da se spasi od zaslužene kazne, da ga ne dohvati ruka pravde", navodi se u knjizi.
Piše tako Anić "kako su ga Nijemci zajedno s vojskom NDH i četnicima Draže Mihailovića (jedinstven slučaj u čitavoj Hrvatskoj) bili jako utvrdili i za njegovu obranu koncentrirali veliku vojnu silu".
"Na drugoj pak strani Titova partizanska vojska nastojala ga je među prvima osloboditi. Problem Dubrovnika bio je tim složeniji jer su antihitlerovski saveznici svoje snage stacionirane u Italiji namjeravali iskrcati u rejonu Dubrovnika i tu se povezati s četnicima Draže Mihailovića. - objašnjava Anić, koji dodaje kako su "četnici vjerovali da će tako zadati snažan udarac NOP-u i stvoriti uvjete za povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i uključiti ga u sastav Velike Srbije".
No, Josip Broz Tito saznao je za te planove dok se nalazi na Visu. Anić piše kako je Tita jako zaokupljao problem oslobođenja Dubrovnika.
"Naređeno je da 26. dalmatinska divizija nakon oslobođenja srednjodalmatinskih i južnodalmatinskih otoka zajedno s 29. hercegovačkom divizijom oslobodi Dubrovnik. To međutim nije išlo tako lako. Tito je otišao u Moskvu, odakle se vratio početkom listopada 1944. i saznao da Dubrovnik jošnije oslobođen. Čuvši za to, 8. listopada 1944. poslao je Rankovića i Jovanovića na Vis i zapovjedio da se 26. dalmatinska divizija uputi prema Dubrovniku, da joj se pri operaciji oslobađanja pridružili 29. hercegovačka divizija, da se u istom cilju prema Dubrovniku uputi najmanje polovica 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona, te da se angažiraju zračne snage 1. i 2. eskadrile s Visa i južne Italije", piše u knjizi.
"Tijekom rujna 1944. godine 26. dalmatinska divizija je oslobodila Brač, Šoltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Pelješca, a u borbama za Ston angažirana je samo 1. i 11. dalmatinska brigada, koje su se nešto kasnije, nakon oslobođenja Dubrovnika, obračunale s 369. legionarskom divizijom kod Vukova klanca. Štab 29. hercegovačke divizije je 15. listopada 1944. izdao zapovijed za oslobađanje Dubrovnika. Gledano s današnje povijesne distance, može se zaključiti da je vrhovni komandant Tito bio u pravu kad je tražio brže oslobađanje Dubrovnika. Prema Dubrovniku je iz pravca Konavala krenula 2. dalmatinska proleterska brigada sastava Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa, a na dubrovačkom području djelovali su Dubrovački partizanski odred i Konavoski partizanski odred, zatim jedinice Zapovjedništva mjesta (Dubrovnika) i drugi manji borbeni sustavi", navodi se.
Četnici htjeli osvojiti Dubrovnik
U Dubrovniku bilo je oko četiri tisuće njemačkih vojnika i vojske NDH. "Zato borba za Dubrovnik nosi obilježje krupnih vojno-političkih sadržaja kao rijetko koja bitka vođena u NOR-u uopće. Krupnu povijesnu misiju odigrao je upravo maršal Tito svojom vojničkom i političkom lucidnošću i upornošću u ostvarivanju zamišljena plana oslobađanja Dubrovnika." - piše.
Posebno je zanimljivo što Anić tvrdi da bez oslobođenja Dubrovnik možda ne bi danas bio hrvatski. On svoje tvrdnje podupire s tim što su se četnici Draže Mihailovića htjeli povezati s jedinicama zapadnih saveznika, konkretno Britancima, preko kralja Karađorđevića koji je bio u Londonu.
Plan je to bio četničkog majora Vojislava Lukaćevića koji je okrenuo leđa Draži Mihailovića, te prema uputama iz Londona, pokrenuo četnike iz četnike iz Srbije, Sandžaka i Bosne i Hercegovine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je tako počela u rujnu 1944. godine, prema Dubrovniku je krenulo oko 4 500 četnika. Oni su napali Nijemce 22. i 23. rujna 1944. na željezničkim stanicama Poljice, Diklići, Jasenica, Hum i Uskoplje. Major Lukačević je poražen, prvo od Nijemaca, a kasnije od partizanima, kojima su ga kasnije predali Britanci.
Nije više bilo četničkog orgijanja
"Dubrovčani su odahnuli. Nestali su četnici s dubrovačkih ulica; nije više bilo njihova slavlja, orgijanja i krvoločnih pjesama po dubrovačkim hotelima i gostionicama. Nije više bilo ni Dubrovačke četničke čete ni Dubrovačkog četničkog korpusa svih su ih natjerali u paničan bijeg i porazili dalmatinski i hercegovački partizani." - piše Anić.
"Oslobađanjem Dubroivnika Titovi partizani su potpuno uništili ideju o Velikoj Srbiji. Zasluga je Titovih partizana upravo u tome što su donijeli slobodu hrvatskom Dubrovniku i njegovoj okolici, najprije u sastavu Narodne Republike Hrvatske, a potom u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske, a u okviru FNRJ, kasnije SFRJ, što je otvorilo put današnjoj neovisnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, a što je zapisano i u Izvorišnim osnovama njezina Ustava." - objasno je Anić.
No, Anić posebno tu kritizira NDH. "Zdravu razumu nemoguće je spoznati da je Vlada NDH Ante Pavelića 1941. godine taj dio Lijepe naše predala fašističkoj Italiji. Taj zločinački čin protiv dubrovačkog (i ostalog dalmatinskog) naroda ne može se (o)pravdati izgovorom da ustaške vlasti nisu znale da će svo vrijeme okupacije Dubrovnik dobrim dijelom držati četnici Draže Mihailovića.
Poznata je suradnja vojske i vlasti NDH s četnicima Draže Mihailovića. Bili su pod istim gospodarom talijanskim i njemačkim okupatorima. Zna se da je Ante Pavelić na kraju rata odobrio srpskim, bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim četnicima da mogu slobodno prolaziti preko teritorija NDH, kad su bjeali prema Austriji i Italiji, kuda su odstupali i kninski četnici ratnog zločinca popa Momčila Đujića. Međutim pravi je izuzetak to što se događalo u Dubrovniku, tj. da vojska i vlast NDH zajedno s četnicima ondje godinama zajedno borave, surađuju, vesele se mukama i ubijanju antifaista u jednom hrvatskom gradu", tvrdi Anić.
Okupatori su ubili ukupno 633 osobe
Borbe za konačno oslobođenje Dubrovnika počele su na osnovi Titove zapovijedi od 8. listopada 1944. godine. Poslije dvodnevnih borbi, pred sumrak, 18. listopada 1944. Treći bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade ušao je u Dubrovnik, a za njim čete Prvog bataljona iste brigade i dijelovi Desete hercegovačke brigade. Dubrovnik je branila glavnina 369. puka njemačke 369. legionarske divizije, mornarička pješadija, obalska artiljerija i oko 400 ustaša i domobrana."
U borbama za oslobođenje Dubrovnika sudjelovalo je 540 dubrovačkih pripadnika jedinica NOVJ-a, dok je za vrijeme Drugoga svjetskog rata u jedinicama NOVJ-a bilo oko 5850 boraca s područja dubrovačkoga kotara. U mjesecima nakon oslobođenja Dubrovnika i mjesta dubrovačkoga kotara NOVJ-u priključilo se još oko 1400 Dubrovčana.
Što se tiče okupacije, u knjizi se navodi kako su "najviše zločina počinili njemački okupatorski vojnici koji su ubili 299 osoba, ranili ili na druge načine tjelesno povrijedili 173 osobe, a internirali ili prognali 1646 osoba".
"Talijanska okupatorska vojska je ubila 183 osobe, 180 ranila i 866 internirala. Ustaše su ubile 128 Dubrovčana, njih 57 ranili i 161 poslali u logore. Četnici su ubili 23 Dubrovčana i 3 ranili. Ukupno su prema tome, tuđinci i domaći kvislinzi, u gradu i kotaru Dubrovnik (Konavle, Primorje, Mljet i Pelješac) i kotaru Korčuli ubili 633 osobe, ranile 413, a deportirali i logore poslali 2.674 osobe. Sve su to bili civili, najviše starci, žene i djeca, koji su postali žrtve unatoč haaškoj i ženevskoj konvenciji", piše.
Veselje naroda
Evo što Anić kaže o atmosferi nakon ulaska partizana u grad. "Stanje u Dubrovniku u danima nakon oslobođenja od nacifašističkog okupatora i njegovih pomagača bilo je slično stanju u drugim okupiranim gradovima Dalmacije, Hrvatske kao i u drugim okupiranim europskim zemljama. Karakterizira ga slom i potpuni debakl nacifašiizma, vojske okupatora i njihovih pomagača. Na oslobođenim područjima uspostavljana je antifašistička vlast, slavila se velika pobjeda i ponovno svanuće slobode koju su ostvarile članice i snage antifašističke koalicije. Po nijansama različito, ali suštinski isto, slavi se pobjeda i sloboda, izlaz iz najmračnijeg doba koje poznaje čovječanstvo, iz doba nacifašističke vladavine", piše.
"Posebno treba istaknuti veselje naroda zbog pobjede i ostvarene slobode, ali odmah potom i suočavanje s posljedicama rata.Velika većina Dubrovčana veselila se pobjedi i oslobođenju. Na mitingu slobode u Čilipima naprimjer bilo se okupilo više od 5 000 učesnika. Veliki broj građana pozdravio je ulazak u Grad dalmatinskih i hercegovačkih Titovih boraca osloboditelja. Veselju nije bilo kraja jer na dubrovačkim se ulicama više nisu šepurili talijanski fašistički krvnici koji su činili sve da Dubrovnik postane Ragusa. Nije više bilo ni GESTAPO-a i bahatih Nijemaca, nije bilo krvavih crnokošuljaa, ustaa niti bradatih i neurednih četnika, čiji je opasač uvijek krasio krvavi bodež. Nije više bilo ni coprifuoga, ni policijskog sata, ni žutih Davidovih zvijezda koje su židovi, kao ponižavajuću oznaku, morali nositi na grudima ili rukavu... Mladost Dubrovnika mogla se zabavljati i veseliti, bez bojazni da ih iza ugla vrebaju ustaše", stoji u knjizi.
Anić se dotaknuo i zločina partizana. No, on njih opravdava s čim se nipošto ne možemo složiti. "Da nije bilo onih masovnih zločina koji su počinjeni nad narodom Hrvatske i čitave okupirane bivše Jugoslavije od postrojbi okupatorâ i njihovih pomagača ne bi bilo ni suđenja tijekom i poslje Drugoga svjetskog rata niti onakvih presuda; ne bi u povijesti uopće bili zabilježeni Bleiburg, Jazovka, Daksa ili bilo koji slično gubiliište", zapisao je.
