Prije rata imali su dječačke snove koji su ubrzo, kada je stiglo vijeme ratovanja, nestali, a ono što ih je snašlo bilo je vrijeme naglog sazdrijevanja koje je sve dotadašnje planove i ambicije stavilo u drugi plan. Do kraja rata na njih se u potpunosti zaboravilo jer je rat promijenio prioritete.
'Kad u rat krenete tako mladi imate neke svoje dječačke snove. U početku sam razmišljao ponovo se vratiti sportu, jer sam se njime bavio u počecima mladosti. Ali su se ti snovi vrlo brzo pogasili jer je vrijeme sazrijevanja došlo vrlo brzo, a jednako tako brzo nestaju i sve ambicije. To je problem moje generacije, pogasilo se sve odjednom. Više nemate vremena razmišljati o dječačkim snovima, nego morate brinuti o vlastitom životu', kazao je Franjo Barunčić za Dnevnik.hr, koji je s 20 godina kao dragovoljac 1991. krenuo u rat.
Pridružio se oružanim snagama
Kada se u ožujku 1990. vratio sa služenja vojnog roka, kazao je Franjo, već se moglo naslutiti da će se nešto dogoditi. Kao devetnaestogodišnjak pronašao je posao u Austriji iz koje se ubrzo morao vratiti jer u Hrvatskoj je počeo rat. Pridružio se oružanim snagama kao dragovoljac, a u ratu ej sudjelovao do samog kraja. O detaljima ratovanja nikada, kaže, nije volio govoriti.
Za njega je, kaže, najteže razdoblje bio sam završetak rata. Tada se ponovno, preko noći, iz vojnika trebao pretvoriti u civila i nastaviti tamo gdje je stao. No to, kaže, nije bilo moguće.
'S obzirom na proteklo razdoblje, tih pet godina sudjelovanja u Domovinskom ratu i svih situacija doživljenih, završetkom Oluje ostao sam djelatna vojna osoba u Oružanim snagama. Tad je bila životna prekretnica koju odluku donijeti i kojim putem otići. Ostvarilo se što se očekivalo, dobila se država, svi smo bili svjesni da je to neki naš kraj u principu, to je bilo u podsvijesti. No, bio sam mlad i bilo mi je teško odlučiti. Bez obzira što su odluke koje su se donosile tijekom rata bile toliko važne i odlučne. Ali kad trebate nešto za sebe odlučiti shvatite da ste ranjivi. Jer sad se trebalo asimilirati u jedno drugo društvo', ispričao je Franjo te dodao kako ratna događanja u čovjeku pobuđuju najdublje emocije.
Teške odluke
Kada ste u ratu, kazao je Franjo, vi ste druga osoba.
'Ne stignete pomisliti na neka druga zbivanja jer o vama ovisi vaš život i život drugih ljudi. To vas obilježi i vrlo je teško stati i reći da to više niste vi. To je ta težina odluke. To su duboka proživljavanja i emocije, stopite se s tom situacijom i nestajete kao osoba koja ste bili prije. Zato je teško donijeti odluku', prisjeća se Barunčić.
Nakon što je službeno postao dijelom Hrvatske vojske Barunić je na nagovor oca upisao studij koji mu je pomogao rat i ratna zbivanja staviti u prošla sjećanja i započeti živjeti drugi i novi život.
'Studentski život mi je apsolutno pomogao i potpuno sam se posvetio studiju i civilnom društvu. Studirao sam uz rad, što je značilo da imam paralelno obaveze na poslu, ali i novi dio života, onaj kojeg do tada nisam poznavao. Dotad sam vrtio stalno vojnički film i ratne priče. Sad odjednom imate nešto sasvim drugo', kaže Franjo te dodaje kako je u početku bilo jako teško pratiti nastavu jer nije navikao sjediti na stolici i slušati kako netko priča.
Bio je suviše nemiran, no i na taj dio života je ponosan, jer mu je pomogao da stavi rat u drugi plan te mu izvuče um iz 'ratnog zarobljeništva'.
Promjena prioriteta
Za razliku od njega, Petar Lovrić nikad nije htio raditi u odori, nije želio postati vojnik, niti se vidio u vojsci ili policiji. Njegov je život uvijek bilo poduzetništvo, kazao je Lovrić koji je i prije rata krenuo u poduzetničke vode, bio je vlasnik obrta, no onda su stigle devedesete.
'Uključio sam se najprije u nenaoružane odrede 90. godine. Na poziv Mladena Vedriša i Antuna Tusa kad je Vukovar vapio, na Velesajmu je okupljeno najprije 200, a kasnije 400 dobrovoljaca. Mi smo bili prvi ešalon za proboj za Vukovar, no on nije uspio, a mi smo ostali u Vinkovcima. U tom trenutku sam bio najprije koordinator dobrovoljaca, kasnije sam preuzeo zagrebački samostalni bataljun. Nakon toga dvije godine bio u specijalnim postrojbama kod generala Rose, dobar dio sam proveo na ratištu u Bosni. Bilo je intenzivno', kaže Lovrić.
Dodaje kako iako većina ljudi u Hrvatskoj Oluju povezuje sa završetkom rata, on se s tim ne slaže.
'Rat je praktički završio 96. godine. Oluja je bila sjajna vojno-redarstvena akcija, ali rat je zapravo završio 27. lipnja kapitulacijom vojske RS u Vukovaru. Ljudi su ubijani još te godine i mislim da je došao trenutak da Hrvatska obilježva zaista završetak Domovinskog rata', kazao je.
Vratio se poduzetništvu
Po završetku rata, kaže, nije više dvojio, obukao je civilnu odjeću i vratio se poduzetništvu i dalje pomagajući radu braniteljskih udruga.
'To ratno prijateljstvo nas veže, nastojali smo biti aktivni. Kroz udrugu sam aktivno sudjelovao u volontiranju za poduzetništvo, za mjere politike zapošljavanja. Praktički 17 godina sam aktivno volotirao gotovo sa svim Vladama, od mjera politike zapošljavanja, samozapošljavanja, zadrugarstvo, Fond branitelja, Fond za stipendiranje... Zanimljivo je da su branitelji iz Fonda branitelja školovali do sada preko 80.000 djece kroz godišnje stipendije, što se vrlo rijetko spominje, a to je gotovo preko milijardu kuna vrijednosti, što je jedan fascinantan podatak', kaže Lovrić.
U poduzetništvu je u poratnim godinama bilo teško. Sam Lovrić se nadao kako će biti lakše u trenutku kada imamo vlastitu državu, no nije sve išlo kako je planirao.
'Bila je velika nelikvidnost, neplaćanje, podrška za male poduzetnike bila je lako loša, ali moglo se i tada bez problema hraniti obitelj. Tih devedesetih godina dosta je ljudi bilo uključeno u stvaranje pravnog okvira da oni najugroženiji, znači obitelji poginulih i invalidi, dobiju zakonski okvir da mogu riješiti trajna prava. Mislim da je to država vrlo korektno napravila. Uvijek je bilo prigovora zašto nema radnih mjesta, ali ona nisu želja, nego ako gospodarstvo ide naprijed onda ih imamo', kaže Lovrić, koji priznaje da je u svemu tome bilo dosta lutanja.
Bezbolna transformacija
Za razliku od velikog broja njegovih ratnih drugova, njegova transformacija iz ratnika u civila je, kaže, bila prilično bezbolna.
'Tu je obitelj koja je velika podrška, djeca su tu koja imaju svakodnevni ritam i obaveze. Osobno nisam doživljavao nikakve probleme i traume. Imao sam puno ratnih prijatelja koji su se teško uključivali u civilno društvo, različito smo osjetljivi na određene ratne događaje i na ono što nas je zateklo poslije rata. Hvala Bogu, tih problema nisam imao, ali sam se nagledao puno situacija koje su bile dosta problematične, od zdravstvenih problema, alkohola pa do opijata. Puno naših kolega na kraju čak pobjeglo u suicid, što je najdramatičnije. Međutim, treba odati priznanje svim tim obiteljima branitelja koji su u četiri zida proživljavali puno toga, a o tome se malo govori iako su oni možda bili veći nositelji cijele te priče, najprije u čekanju, do trenutka kad se vrate pa ostanu na kraju ostanu oslonjeni samo na obitelj', rekao je Lovrić.
