"Dan prije šokiralo nas je jer je preminuo naš kolega. Mislili smo da ne može gore – korona, dragi kolega je otišao… Idući dan je udario potres. Uvijek može gore", iskren je bio zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba Siniša Jembrih prisjećajući se razornog potresa koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb.
Neki su prije potresa već odradili skoro 24 sata, iza sebe su imali napornu noć gašenja požara u Novom Zagrebu, još pola sata i cijela smjena vatrogasaca trebala je ići kući. Umor je već bio tu, a onda im se izmaknulo tlo pod nogama. Udar potresa u 6:24 sati bio je jačine 5,5 po Richteru, sat u njihovoj vatrogasnoj postaji u Savskoj 1 stao je.
"Prvi udar potresa dočekao me u uredu. Odradili smo smjenu od 24 sata, odjedanput je počelo tresti. Istrčali smo, izveli vozila iz garaže i samo se gledali. Prašina u cijelom krugu, hotel Westin preko puta u prašini, dimnjaci padaju…", prisjetio se Slavko Gorički.
Počeo je dan koji nije imao kraja.
S vrha hotela Westin, preko puta sjedišta njihove postrojbe, prozori su se raspršili, na tlo su pale stotine kila stakla i željezni okviri prozora. Kažu, sreća je mnoge taj dan pomazila. Upravo na tom mjestu inače tako rano ujutro za vrijeme vikenda bude i po 100, čak i 150 ljudi koji čekaju tramvaje vračajući se iz noćnog izlaska.
No bio je lockdown, ulice su tog jutra bile prazne, pa i stajalište tramvaja na koje su pale tone stakla.
Ali prvih minuta zagrebački vatrogasci nisu bili svjesni veličine svega. Vidjeli su golemi oblak prašine u svom krugu, popadale dimnjake, no što ih je čekalo na cesti, nisu ni slutili.
Krenuo je filmski scenarij.
"Streslo nas je, digla se prašina, ali nismo imali osjećaj koliko je to veliko. Kad smo izašli van, vidjeli ljude na cesti, sve urušeno, ljudi gledaju, traže pomoć, boje se…“, prepričava Gorički. To je bio trenutak kad su shvatili koliko je sve veliko.
U sekundama poslije potresa stigle su prve dojave - požari u bolnicama Srebrnjak i Petrova, uskoro je došla i dojava za katedralu. Sve su, nasreću, lažne jer se zbog potresa podigla silna prašina pa je podsjećala na dim. Bili su to trenuci košmara, rano jutro, mnoge je potres probudio.
Po cestama su vozili slalom, preko cigli, pročelja su bila smrvljena, popadala su po cesti. " Vatrogasci se prisjećaju da su na ulici gledali ljude s izbezumljenim licima, bili su u panici, zvali su mobitelima, djelovali su pogubljeno... "Jezivo...", prisjetio se i Branko Puškadija.
Nastala je i legendarna snimka snimljena iz ruke mobitelom vatrogasaca dok voze slalom prema prvoj intervenciji i riječi kolege koji se javljao iz centrale: "Snađite se sami". Što ih je čekalo, nitko od njih nije znao, a grad je bio razoren.
Tada su krenule i prve potresne slike koje su obišle svijet, one iz Petrove bolnice. Zbog potresa pao je bojler, prosukljala je para. Nasreću, to nije bio dim od požara. Zaglavio se i lift te dok su provjeravali u oku dizala ima li koga u njemu, stresao je drugi udar potresa. Svi su iz hodnika tad istrčali van.
'Snijeg je lagano padao, trudnice i djeca'
"Majke, rodilje s malom djecom i trudnice izjurile su vani na hladnoću. Bilo je rano jutro, snijeg je lagano padao, dosta je bilo hladno...", bilo je čak teško prisjetiti se Draženu Pavliću te intervencije. I upravo će te slike trudnica i rodilja ispred Petrove obići svijet, dok su stajala na hladnom jutro zaogrnute dekama i u ogrtačima. I slika beba koje čak i u inkubatorima izvoze vani na sigurno.
Ali taj dan trebalo je biti jak, gromada na koju su se svi oslanjali. I to su bili, zagrebački vatrogasci, koji su ulijevali vjeru da će sve biti u redu. Puno toga ostalo je ispod radara, nitko nije ni primijetio lavovski posao koji su odradili, taj dan zaprimili su oko 1000 dojava, samo 50 ih se odnosilo na ljude koji su zaglavili u liftovima. Veliki požar bio je u jednoj od telefonskih centrala u Draškovićevoj.
"Da nije bilo potresa, taj bi požar bio vijest dana", prisjetio se Jembrih. No vijest o požaru nije nikad ni objavljena, ostala je ispod radara jer grad je tog jutra bio ranjen.
Ali slike koje pamte vatrogasci su ljudi koje su spasili.
"U Jurišićevoj ulici u potkrovnom stanu izvukli smo dvoje starijih ljudi. Izvadili smo baku u kolicima vani na sigurno, šećeraš. I ne znaš što ćeš s njom. Moraš ići, a ne možeš je ostaviti samu. A moraš ići dalje... Nasreću, prolazio je mladić koji je pitao treba li pomoć. Povukli smo ga da ostane s bakom", rekao je Kristijan Tomašek.
Branko Puškadija stigao je kasnije u grad, vozeći se Miramarskom prisjetio se slike rata i taj osjećaj da je kod kuće ostavio svoju obitelj.
No za zagrebačke heroje taj dan za obitelj je bilo vremena samo da ih telefonom nazovu i provjere jesu li dobro, naredne dane oni su bili ljudi na koje se oslanja čitav grad.
Mural sjećanja
Od slika koje su im se urezale taj dan je i spašavanja žene u Bakačevoj ulici s prvog kata. Izvlačili su je kroz prozor preko ljestvi iz urušene zgrade. "Kolega Devčić je spašavao gospođu, kasnije će napraviti mural slike tog spašavanja na Šestinama", prisjetili su se kolege. "Bila je to slika spašavanja koja je obišla Hrvatsku", sjetio se Petar Kecman.
Mjesta za umor i glad taj dan nije bilo. Neki od njih na intervencijama su bili skoro i 40 sati. A jednom kad su došli doma...: "Nisam ni spustio glavu na jastuk, spavao sam", rekao nam je Pavlić. Nakon potresa uslijedio je dan kojem nije bilo kraja, jurili su s jednog kraja grada na drugi, ali bilo je i trenutaka kao iz filmova, pa opet onih koje rastapaju srca.
"Svaki od nas došao je iz svog dijela grada, sastali smo se na Trgu bana Josipa Jelačića i sjedili na haubu. I nigdje nikog, prazan trg...", prisjetio se zapovjednik Jembrih. I onda opet: "Stao sam kod muzeja Mimare, sam sam sjedio, snijeg je padao, tipkao sam po mobitelu i pisao u bilježnicu. Digao sam pogled i pomislio: 'Hej gdje sam?' Gruntam sam ispred Mimare, sjedim, sam..."
A onda opet i ono što ih je nosilo tih dana. "Hodaš po svom gradu pa u Tkalči naiđe na kolegu s kojim s bio na intervenciji u Varaždinu. Svi su stigli iz drugih dijelova zemlje. Tad su se javili svi koji su trebali, kolege iz drugih zemalja, iz Ljubljane, Budimpešte, Novog sada, Beča, Münchena... Pitali su: 'OK, znamo da sve štima, ali ako treba pomoć javite i doći ćemo'", prisjetio se zagrebački šef vatrogasaca.
Bile su to poruke prijateljstva i velikog zajedništva pa ne preskače ni kolege DVD-a koji su se pojavili kad je trebalo. I dok u javnoj vatrogasnoj postrojbi primaju plaću za svoj rad, Jembrih ističe kolege DVD-ovce koji su tada radili bez plaće, volonterski i bili su tu za svoje Zagrepčane.
A njegovi dečki?
"Kad sam ih htio zamijeniti smjene, poslati ih dom, odbili su i viknuli: 'Kad je rat, rat je za sve'", priča nam.
Razgovarajući s vatrogascima o tom danu, svi primjećuju jedno – sreća je Zagreb pomazila taj dan.
"Iskreno, očekivali smo puno više mrtvih. Bilo je nekoliko slučajeva gdje su centimetri falili da ljudi poginu. Od urušavanja dimnjaka ljudima u krevete, greda koje su padale… Ali imali smo sreće i jer je potres pogodio između dvije vatrogasne smjene", govori Jembrih.
Tako se u Savskoj 1 odjednom našlo duplo više vatrogasaca nego inače, mogli su dati svojih 200 posto, poklopile su se dvije smjene. Svi su bili spremni pomoći svom gradu.
Nije to jedina sreća, primjećuju. Bio je lockdown, rano jutro, nedjelja, noćni klubovi nisu radili, nije bilo nedjeljnih misa. Sve to, kažu, pomoglo je da nije bilo puno više žrtava.
"Da je potres trajao pola minute duže ili da je bio samo malo duži, bilo bi isto kao u Petrinji, ako ne i gore", rekao je Gorički.
Bilježnica na kojoj nije smio napisati 'Godzilla'
Javnost se već navikula na zagrebačke vatrogasce koji sve okreću na humor, pa i Jembrih kaže da je imao bilježnicu na koju bi ispisao ono važno. Prvo je za 2019. na nju napisao 'korona', potom 'potres', a onda su mu, kaže, zabranili da dalje piše jer bi naslov na bilježnici možda bio 'Godzilla'.
Smije se i drugog dana kad je u sveopćem kaosu i usred stotina intervencija stigla poruka njegovog djeteta. Trebalo je pomoć oko školskog zadatka... Ali i to je život, a male stvari na kraju dana su ih i držale, davale im snagu.
Od poruka djece koje su vidjeli kroz prozor Klaićeve bolnice s napisanim "Hvala, heroji", do graha s ričetom koji im je netko dostavio taj dan. Ljudi su im prilazili, stiskali ruke, Gorički se prisjeća pogleda zahvalnosti nakon što bi nekome pomogli. To ih je nosilo taj dan, davalo snagu.
Neki su u komadu "odvezli" i skoro 40 sati, umor nisu osjećali, na kraju dana je pala i pjesma, koji stih "Hladnog piva" i ples na krovu, a "popadali" su u nesvijest tek kasnije kad su legli u svoje postelje.
I slika za sjećanje - natpis na štoku s jedne intervencije: "193 was here."
