Vanja je jela premalo. Jako je smršavjela, a izgubila je i menstruaciju. Razgovor nije pomogao. Vanja je negirala problem, a zbog konstantne je gladi neprestano bila nervozna. Hranu je bacala, članove obitelji vrijeđala, lupala vratima, razbijala posuđe, a čak je prijetila i samoubojstvom.
'Uzela bi trećinu banane i sat vremena je rezuckala na prozirne šnitice i onda to jela još narednih pola sata. I to bi bio njezin obrok. Zamislite da svoje dijete morate gledati svaki dan kako to radi', ispričao je otac Marijan.
'Bilo je nemoguće razgovarati, prijetila je samoubojstvom'
Vanja se, iako je sada bolje, još uvijek bori s tim opasnim poremećajem u prehrani, a uz nju pati i cijela obitelj. Njezin je otac ispričao da je s Vanjom bilo nemoguće razgovarati i smisleno komunicirati. Problemi s prehranom su počeli kad se Vanja prestala baviti sportom. Puno je očekivala, a postigla nešto manje rezultate i zbog toga je postala nezadovoljna i depresivna. Naposljetku je rezultat svega bila anoreksija.
Dva puta hospitalizirana
Vanja je u dva navrata bila hospitalizirana zbog kronične pothranjenosti. Roditelji su bili očajni, nisu znali kome se obratiti za pomoć u rješavanju ovog problema. U bolnici su im rekli da je najbolje da se odvoje od Vanjinog poremećaja hranjenja i da joj ne donose hranu. Kad se vratila kući, ipak je sve bilo po starom pa je vraćena u bolnicu. Bilo je potrebno da sama preuzme odgovornost za svoju prehranu.
Stručna pomoć za cijelu obitelj
Najveća je pomoć kada osoba pristane na liječenje. U protivnom bi roditelji ipak morali reagirati, kaže Jelena Balabanić Mavrović iz Centra za poremećaje hranjenja BEA i dodaje da se roditelji često izgube u želji da djetetu pomognu i naposljetku i sami trebaju pomoć, a česte su pritom i obiteljske krize pa čak i rastave.
'Kada dijete razvije simptome anoreksije, često se roditelji izgube u želji da pomognu djetetu. Neki roditelji negiraju poremećaj i bježe od suočavanja s problemom, posvećuju se poslu ili čak više izbivaju iz kuće. Drugi se pak lome pod teretom zdravstvenih opasnosti vezanih uz anoreksiju, potpuno su iscrpljeni i očajni, zaboravljajući da oni sami trebaju pomoć kako bi ostali stabilni i mirni, da budu što bolja podrška djetetu', rekla je Balabanić Mavrović.
I danas jede samo određene namirnice
Danas je tako - Vanja ide u školu i jede, ali i dalje ne sve i uvijek.
'Uzima samo određene namirnice na strogo kontrolirani način. Sama si priprema obroke i jede što hoće i kada hoće. Mi ne sudjelujemo u njezinoj prehrani. Odvojili smo se od poremećaja prehrane. Da izbjegnemo manipulacije, izgovore, laganje, vrijeđanje', priča Marijan i dodaje da sada shvaća da je inzistiranje na razgovoru o njezinom nejedenju bilo loše za nju. U namjeri da pomognu, roditelji su tako stvorili dodatni problem. Kad je Vanja konačno priznala da ima problem i odlučila se liječiti, i roditelji su krenuli na psihoterapiju kako bi naučili kako se s tim problemom nositi.
Sukob unutar oboljelog
Sada znaju da se radi o sukobu unutar samog oboljelog od anoreksije i da netko drugi ne može preuzeti odgovornost za takav poremećaj hranjenja.
'Da sam na početku znao što danas znam, ranije bih forsirao bolnicu i što prije krenuo s liječenjem. To postane preteško za cijelu obitelj. I supruga i ja smo se sto puta posvađali. Ona je bila više zaštitnički nastrojena, htjela razgovarati, nadala se da ćemo sami uspjeti, a ja sam inzistirao na traženju pomoći. Trajna napetost je bila u zraku', priča otac oboljele Vanje.
