Junak ove priče zove se Ivica Šalov, ima 67 godina i dolazi iz Trogira. Nepušač, ne pije, uvijek zdrav, završi jednog dana na splitskom KBC-u. I ima samo riječi hvale za osoblje s kojim se družio 31 dan. Iako su nade da izađe iz bolnice bile male, prošao je sve nedaće i vratio se kući, piše Splitski dnevnik
Pahuljice u plavom, uvijek su tamo gdje treba
“U drugom mjesecu primili su me hitno na kardiokirurgiju u splitski KBC gdje su me operirali i triput me oživljavali. Bila je teška situacija, čak su rekli ženi i sinu da kupe crninu, da nema od mene ništa”, kazuje Ivica na početku svoje priče.
“I kad sam se vratio iz narkoze, odvezli su me na intenzivnu njegu. Tamo su se sestre ne samo prema meni nego prema svim pacijentima ponašale tako odgovorno, tako ljudski, da je to meni bilo neshvatljivo jer sam imao puno negativnih iskustava sa sestrama na šalterima. Tako da sam se pozitivno iznenadio kako se te žene, najprije s ljudske strane, a zatim s profesionalne, odnose prema svojim pacijentima. Ja sam ih čak nazvao, i u razgovoru s njima sam otvoreno rekao, da su pahuljice u plavom, znači nevidljive, ali uvijek tamo gdje trebaju biti”, pripovijeda nam dalje.
Kaže, doktori koji su ga vodili, dolazili su i kad ne treba samo da bi se uvjerili da je on dobro. Pitali su ga kako se osjeća, a isto to činile su i sestre.
“Kad bi netko imao temperaturu, presvukli bi ga, a da ne govorim o tome kad bi netko imao stolicu, tako da imam jedno pozitivno iskustvo. Rekao sam da ću, ako ikad budem imao mogućnosti, pohvaliti ih u medijima. To su zaslužili i treba razbiti onu famu o medicinskim sestrama da su neuljudne, da su ovakve, onakve. Naši doktori, koji su vršili zahvat na meni, to su tako stručni mladi ljudi do 40 godina da je šteta što ih ne šalju van na specijalizaciju.”
Kako nam je kazao, u bolnici je ležao 31 dan, a kada se morao napokon dignuti iz kreveta, morao je opet učiti hodati. A dok je nam je pripovijedao kako mu je prošla noć kada se probudio iz narkoze, svladale su ga suze.
Srce mi došlo na 20 posto
“Što sam doživio, to se ne može niti ispričati jer kad sam došao tu noć, kad sam se budio iz narkoze, sestra je pola noći sjedila kraj mene i držala me za ruku. To su emocije koje čovjek ne može zaboraviti, koje možda nije doživio dotad. Možda sam ja taj moment, znam da sam joj govorio kad sam se vraćao, da su me isjekli, i onda kad te netko koga nikad u životu nisi vidio, i možda nikad više nećeš vidjeti, cijelu noć drži za ruku, u trenutku kada ti je najkritičnije u životu, to treba vratiti, na neki način. Nisu sve sestre iste, ja znam da je nas puno povrijeđeno kad dođemo na šalter, pa te ne primi, pa te odbije, pa ti ne želi dati informaciju, ali na ovom odjelu gdje sam ja bio, treba im podignuti spomenik”, ispričao nam je u suzama sugovornik.
“Bila su tri doktora koja su me pregledavala: dr. Nenadić, dr. Vojković i jedan iz Zagreba. Oni jesu doktori, profesionalni su, ali su pokazali i ljudsku stranu”, kazao nam je dalje.
Ivica Šalov završio je u bolnici jer mu je “srce toliko oslabjelo da je došlo na 20 posto”. Nije mogao disati, a kada je došao na hitnu u Trogir, brzo je prevezen na Firule i tamo operiran.
“Nikad nisam imao zdravstvenih problema, nikakvih, i odjednom, završim u bolnici. I sad kad se sjetim, emocije me povuku, prošao sam svašta u životu, i rat, i prijatelje pokapao, ali toliko dobrote nisam osjetio dok nisam gore bio. Možda ja sad to drukčije gledam jer mi se radilo o tome hoću li ostati živ ili neću, ali nije to, nije da osjećam neki sentiment prema njima. Pokazali su profesionalizam i ljudskost. Ljudskost, što je najbitnije.”, zaključio je svoju priču za Splitski dnevnik Ivica Šalov.
