Mirek Vrbančić iz Grede nedaleko od Siska više od dva desetljeća živi sam, u teškoj materijalnoj situaciji, bez ijedne kune primanja.
U njegovoj trošnoj kući, kojoj prijeti potpuno urušavanje, nema ni struje ni vode. Boravi tek u jednoj sobi sa zemljanim podom, dok mu druga služi kao ostava za drva.
Nije nikada radio, a preživljavao je samo od poslova po selu za koje je od susjeda, umjesto novca, zauzvrat tražio hranu.
Iako mnogima od nas nezamislivo, Mirek za sebe kaže kako novac
nikada u životu nije želio.
"Obavljao sam razne poslove kod ljudi za hranu, nisam želio
novce. Pilio sam drva, pravio parkete, drobio plastiku i pomagao
u građevinskim poslovima. Snalazio sam se koliko sam mogao,“
govori.
Uopće nije bio prijavljen u sustav
Unatoč neimaštini, u sustavu nikada nije bio zabilježen, jer nije
ni znao na koja vrata pokucati i prijaviti se za neophodnu pomoć
i ostvarenje svojih prava.
O njegovom slučaju Gradskom društvu
Crvenog križaSisak nedavno su
javili iz mjesnog odbora Greda.
Djelatnici sisačkog Crvenog križa hitno su reagirali, obišli
gospodina Mireka i odveli ga na Centar za socijalnu
skrb, gdje se prijavio i ostvario pravo na zajamčenu
minimalnu naknadu, a dobio je i jednokratnu pomoć u vrijednosti
od 2.000 kuna od čega mu je kupljena peć na
drva.
On je sada korisnik pomoći Crvenog križa, redovito mu se
dostavlja hrana, higijenske potrepštine i odjeća, a u suradnji s
Gradom Siskom pokrenuto je i rješavanje njegovog stambenog
pitanja, jer u trošnoj kući više nema uvjeta za život.
Koliko mu sve to znači, najbolje govori činjenica da po prvi put
u životu ima novac s kojim si sam može kupiti hranu, a da pritom
ne ovisi o obavljanju teških fizičkih poslova.
"Drva imam, hrane imam i živ sam", navodi Mirek naglašavajući da
su mu već te tri male stvari dovoljne za sreću.
Najviše se raduje zbog nove peći koja ga čuva od niskih
temperatura i na kojoj si, u ovim hladnim danima, svakodnevno
priprema juhu.
"Novu peć sam montirao, zlatna je i odlično grije. Dio drva sam
dobio, a dio kupio. Režije nemam i nikada ih nisam plaćao, a
800 kuna socijalne pomoći trošim jedino na
hranu“, zadovoljno ističe Mirek.
Sada kada mu se kuća urušava svjestan je da mora nešto poduzeti,
iako bi nevoljko promijenio adresu.
"Iako sam svjestan da je jako loše, ovdje mi je dom. Kada bi mi
dovezli kontejner postavio bih ga tu, stavio u njega krevet, peć
i stol. Meni je to posve dovoljno!“, govori skromni
44-godišnjak dovikujući nam na odlasku da ga što
prije posjetimo opet.
