Koji je smisao londonskog kvarteta Il Divo nije moguće shvatiti ni nakon preslušavanja njegovog novog albuma "The Promise". Ideja o klasičnom "čitanju" pop evergreena još i može proći, prvenstveno ako ste skloni žanrovskim tranzicijama, no kao i dosad, obrade Il Diva od originala se razlikuju tek u načinu pjevanja.

Tako, primjerice, u Cohenovoj "Hallelujah" i "The Power Of Love" Frankie Goes To Hollywood stječemo dojam da je neki zbunjeni zaposlenik studija pomiješao vokale i glazbu pa se, iščekujući glas Hollyja Johnsona, šokiramo iznenadnim uletom opernog pjevača. Sličnu sudbinu doživjela je i  Abbina "The Winner Takes It All" , a stvar koliko-toliko funkcionira tek u završnoj "Amazing Grace", čisto iz razloga što je pogodnija ovakvom načinu obrađivanja.

Sve u svemu, tko voli nek' izvoli, no većini će ipak biti bolje da pop i klasičnu glazbu i dalje drže strogo odvojenima. Barem u slučaju Il Diva.