Na deset katova visokoj zgradi na njujorškom Union Sqareu prošlog je vikenda postavljen naizgled neobičan sat. Sastoji se od dva dijela. Prvi crvenim brojkama odbrojava unazad sedam godina, stotinjak dana, sate i minute. Ako emisije stakleničkih plinova nastave rasti po sadašnjoj stopi, kad vrijeme na satu iscuri globalna temperatura nastavit će nepovratno rasti prema vrijednosti koja je za 1,5 °C viša od one u drugoj polovini 19. stoljeća.
To je granica na kojoj smo se obvezali zaustaviti, granica koju su Pariškim sporazumom prihvatile i potpisale skoro sve zemlje svijeta, njih 194. Usput, jedna jedina članica Ujedinjenih naroda koja nije potpisala sporazum je Sveta stolica, ali ne zato što se papa Franjo ne slaže s potpisanim, dapače aktivno ga zagovara, nego zato što je Vatikan u UN-u samo promatrač.
Drugi dio klimatskog sata u New Yorku je zelen i prikazuje broj 27 s devet decimala od kojih šesta poraste otprilike svake pola minute. Taj zeleni dio sata prikazuje udio obnovljivih izvora energije u ukupnom svjetskom budžetu koji klimatski zagovaratelji još nazivaju i spasom. Dakako, namjerno koristim naziv zagovaratelji, makar vam ta riječ možda i zaplete jezik, jer aktivisti kod nas uvijek nose sa sobom bar malenu dozu neutemeljene ratobornosti. A klimatsko zagovaranje itekako je utemeljeno!
Krepani mamuti
Prema Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama, ugrubo, s porastom temperature za 1,5 °C, skoro pola svjetske populacije bit će izloženo toplinskim valovima, 3,3 milijarde imat će probleme s opskrbom vodom, više od 300 milijuna sa strujom, 35 milijuna iskusit će probleme s urodom, a skoro 100 milijuna doživjet će uništenje okoliša u kojem žive. Da bismo ostali ispod 1,5 °C, emisije ugljikovog dioksida moraju pasti na nulu do 2050. godine. No tu je i kvaka! To ne znači da fosilna goriva možemo bezbrižno spaljivati sve do polovine stoljeća jer ogromne količine stakleničkih plinova, pretežnoCO2, postoje u različitim vrstama rezervoara iz kojih će se nastaviti otpuštati u atmosferu čak i kad ga ljudi više ne budu tamo slali.
Ako se, naime, otopi sav permafrost, iz njega će se odjednom osloboditi u atmosferu milijarde tona milijunima godina taloženog ugljikovog dioksida i metana, najčešće u obliku neke vrste organske tvari, biljaka, životinja, bakterija... Krepanih mamuta, da budem sasvim slikovita. Za razliku od gornjih slojeva polarnog leda koji se svake godine otapa i ponovno smrzava, nekoliko metara do nekoliko kilometara leda koji zovemo permafrostom, ostaje smrznut više godina, stoljeća, tisućljeća... I on se zapravo ne otapa, nego sublimira. Za taj ste proces morali čuti negdje u ranoj nastavi kemije. Radi se, naime, o prelasku iz čvrstog stanja u plinovito, bez prelaska u tekućinu. Time je taj proces, jasno, brži, a potencijalno otpuštanje stakleničkih plinova, gotovo trenutno. A ugljika pospremljenog u ledu, kažu znanstvenici, ima skoro dvostruko više od ovoga koji smo već odaslali u zrak. Jednom kad još i to pošaljemo u atmosferu – nema nazad! Otud i izraz koji u klimatskom kontekstu sve češće spominje, točka preokreta ili, engleski tipping point.
Nema nazad
Prema najnovijim istraživanjima, topljenje permafrosta samo je jedna od devet točaka preokreta nakon kojih nema povratka na staro. Kad bi se, primjerice, sav led na Grenlandu otopio razina mora porasla bi za, procjenjuje se, i do 7 metara. S povećanim udjelom slatke vode u Atlantiku došlo bi do promjena oceanskih struja i posljedičnog hlađenja najnaseljenijih dijelova sjeverne hemisfere. Gledali ste Dan polije sutra? Onda znate o čemu govorim!
Da skratim priču, jer vrijeme na satu neumoljivo teče, za vrijeme pisanja ovog teksta udio obnovljivih izvora u ukupnom energetskom budžetu na našem klimatskom satu porastao je samo za 0,00025 %, jedva četvrtinu promila. A izgubili smo već dva sata!
