Kanda Kodža i Nebojša, nezaobilazan dio
beogradske underground glazbene i art scene, dolaze u
Malipogon zagrebačke
Tvornicekulture u
petak, 6. ožujka 2015.
Dvadeset i tri godine mlada beogradska rock’n’roll utvrda, Kanda
Kodža i Nebojša, tri godine nakon izvrsnog
'Manifesta', katapultirala je svoj sedmi
studijski album 'Volja za noć'.
Bend, predvođen čini se staloženijim, ali i direktnijim
OliveromNektarijevićem, i
dalje prkosi ustajalosti, površnosti i otupjelosti u potrazi za
čovjekom. Mi smo svog KKN čovjeka pronašli u gitaristi benda
NenaduPejoviću koji je
strpljivo odgovarao na naša pitanja ususret zagrebačkom koncertu.
Pozdrav iz Zagreba!
Pozdrav i vama iz Beograda!
Oliver je u jednom od intervjua spomenuo da često piše tekstove o prošlosti jer ima 'fleševe' iz prijašnjih vremena. Jesu li to nužno uvijek ona bolna sjećanja pomiješana s nostalgijom?
Morat ću ja odgovoriti umjesto njega, on se aktivno priprema za gostovanje u Zagrebu, te se nadam da neću djelovati kao odveć drveni advokat. Ima naravno nostalgije u tim stihovima, a puno je bolnih sjećanja, jer se nesreća od koje se tako sporo oporavljamo odrazila na svakog od nas ponaosob, muku devedesetih je osjetila praktično svaka obitelj na ovim prostorima. No, mislim da Oliver ima dar koji se rijetko sreće, da ulazeći u srce tame izađe iz njega sa samo njemu svojstvenom vedrinom koju osjete svi koji čuju naše pjesme.
Koliko često mislima, tijelom, melodijama koje stvarate, ali i stihovima odlazite u zabranjene sfere i jesu li vas one znale dovesti do ludila ili su bile ispušni ventil preko kojeg ste stvarali najbolju muziku svog života?
Proces stvaranja ne priznaje zabranjene sfere, ako si dovoljno otvoren tokom njega možeš se i poigravati sa tabuima, da spomenem samo Jaggerevu koketeriju sa demonologijom sa kraja šezdesetih kao primer iz rokenrola. Pisanje muzike umijee da dovede i do ludila, a kroz to se naravno mogu i ventilirati razna opterećenja koja nosite u sebi, no osobno taj proces me uvijek asocira na stanje slično trenucima prije nego utoneš u san, sa puno slika i motiva koji dolaze odnekud, a ti im se prepuštaš i oblikuješ koliko ti mogućnosti dozvoljavaju. Ima jedno istraživanje kreativnosti čiji je jedan od rezultata zaključak da kreativne ličnosti osciliraju puno više oko zamišljene ravni normalnosti, tj. da takvi ljudi mogu biti sasvim ćaknuti i iracionalni, ali i „super normalni“ u odnosu na prosečnog čovjeka.
Lajtmotiv novog albuma 'Volja za noć' je suprotnost moći na kojoj se radi preko dana, u noć idu oni koje zanimaju neke druge stvari. Istraživanje, uživanje, ludilo, romantika, ekstaza... Koliko ste i sami noćne ptice i možete li si dopustiti da noću stvarate, a preko dana spavate? Ono što želim pitati jest - koliko je moguće živjeti samo od muzike?
Ha, pa u opisu onoga što radimo stoje mnogi nastupi u sitne sate i puno putovanja kroz noć, ali se ipak trudimo održati metabolizam onakvim kakvim ga je evolucija razvila. Stvarati se može i preko dana, mada meni puno više odgovara noćni ambijent. Uvijek mi je bilo malo nelagodno da odgovaram na pitanje o mogućnosti da se živi samo od muzike, jer naš izbor da putujemo na vlastitu odgovornost je samo naš i ne očekujemo zbog toga ni aplauz ni sažaljenje, a sa druge strane, u našim ekonomijama je praktički oduvijek pitanje kako ogromna većina ljudi u našim zemljama može živjeti samo od svog poziva.
Vaša muzika je poznata kao svojevrsna fuzija reggaea, jazza, rocka i heavy metala i vjerujem da i sami volite ekperimentirati sa žanrovima i ne stavljati se u ladice? Svejedno, postoji li žanr u kojem se najviše pronalazite ili ga najviše volite jammati/svirati?
Nemam ništa protiv ako ste otkrili heavy metal u našoj muzici (smijeh), ali mislim da nemamo dodirnih točaka sa HM sastavima koje cijenim, kakvi su Celtic Frost, Voivod ili Mastodon. Mi smo stasavali u doba kad se podrazumijevalo da poznaješ cjelokupnu povijest rokenrola, te nismo imali nikad dvojbu oko neuklopivosti stilova koje su prethodnici istraživali, jer oni samo služe da pronađeš vlastiti stil. Uostalom, bez obzira što je iz današnje perspektive to teško primijetiti, i rani rokenrol koji su pisali i izvodili Chuck Berry, Jerry Lee Lewis ili Elvis Presley je predstavljao fuziju do tad nespojive crnačke plesne i bijele country muzike, i to uklapanje naizgled nespojivih stilova važi za sve koji su došli poslije te pionirske generacije, a vremenom se sve to stopi u kulturnu baštinu čovječanstva. Što nekad bijahu poroci, danas su običaji...
Kako izgleda kreativni proces stvaranja? Znamo da Oliver piše tekstove, svi zajedno dodajete muzičke dionice, ali koliko teško dođete do neke kvalitetne zajedničke solucije koju na kraju odlučite snimiti? (aludiram na pisca za pisaćom mašinom koji dok nema inspiracije zatrpa svoje radno mjesto zgužvanim papirima jer mu ništa nije dovoljno dobro).
Uvijek ostane puno zgužvane hartije, tj. odbačenih zamisli i kompozicija poslije svakog albuma, no mislim da je za odabir onog što je po nama najkvalitetnije zaslužan dobar spoj koji imamo. Danas se takvi spojevi ljudi grade putem team buildinga, a mi smo u tome dugo zajedno i prije svega zato što smo prijatelji međusobno i puno smo svirali. Na Volji za noć mojih je nekoliko kompozicija na koje je Oliver dodao vokalnu liniju i riječi, a bend je skupa radio aranžman. Isto to važi i za nekoliko Oliverovih kompozicija, kao i za nekoliko koje su krenule od Janka ili Ognjena, nekadašnjeg basiste.
Jeste li ikad pomislili otići s Balkana i svirati izvan regije, ovog govornog područja, s obzirom da imate pjesme i na engleskom jeziku? Ili to više ne bi bila ista muzika, pošto negdje pročitah da psihodeliju svirate jer tako doživljavate prostor na kojem živite...
Bila bi to ista muzika, bez obzira da li bi je svirali na Sjevernom polu ili Australiji, ali to pitanje nema veze sa pitanjem kreativnosti, koliko sa potpuno zatvorenim angloameričkim sistemom muzičke industrije, a mi ovdje nikada nismo bili dio tog sistema. Moguće je da će se vremenom ta barijera smanjiti, svjedoci smo da je suvremena afrička muzika sve prisutnija na zapadu, ali to nema izravne veze sa našim željama i stavovima.
Kako je na vaše privatne živote utjecao 'life on a road'?
Život na putu je i škola, ali i praktično nemoguć način življenja kada bi stalno tako živjeli, a broj putovanja koje poduzimamo nije toliki da bi stres uslijed takvog života bio nepodnošljiv. Cijena se plaća na razne načine, i svi smo privatno trpjeli zbog čestih putovanja, ali ne bi bili i dalje na okupu da satisfakcija onim što radimo ne prevladava.
Jesu li vam draže intimne klupske svirke ili festivalski nastupi?
Klupske svirke, kao što to obično većina glazbenika tvrdi jesu snažnija iskustva i za nas i za publiku jer smo tako blizu jedni drugima, dok festivalski nastupi zahtijevaju veću fokusiranost, jer teško možeš vidjeti svu publiku, a i bina je najčešće puno veća, no mi volimo da sviramo i svaka bina je novi izazov.
Jeste li napravili ono što vam je bio cilj kao klincima kada ste počinjali s muzikom? Godine karijere idu, postavljene ljestvice se dostižu, gdje je izazov? I treba li ga biti, ili je bitan samo entuzijazam? Što kad on privremeno splasne?
Svakom čoveku se desi da on splasne ponekad, mislim na entuzijazam i to je prirodno, no kako kaže jedan naš stariji stih „svaka moja slabost je sigurno prolazna“. Ja sam samouki gitarist i zahvaljujući ogromnom broju nastupa i proba, uspio sam relativno dobro ovladati instrumentom, ali držim da je to još uvijek daleko od onog što bih mogao da uradim. Isto tako, nijedna kreacija nikada nije ni savršena, ni završena, već samo napuštena u jednom trenutku, a ja sam uvijek rad na muzici shvaćao kao aktivnost u zoni narednog razvoja – kao kad trogodišnjaka podučavate ponašanju četvorogodišnjaka i tako osnažujete njegov razvoj. Morate sebe uvijek gurati naprijed koliko god da ste, da parafraziram jednog prijatelja poetu „balast vlastitom letu“.
Oliver je jedini član prve postave koji je još uvijek u bendu. Imate li i dalje za sve svoje bivše suradnike samo riječi hvale ili su neki 'bivši s razlogom'?
Većina njih je na neki način ostala u kontaktu sa muzikom i želimo im svu sreću, a razloga za razlaz ima puno, no uvijek su se ticali sasvim podijeljenih pogleda na djelovanje benda i tada je razlaz najbolje rješenje za sve. Spomenuo bih na ovom mjestu velikog jazzi rock trubača Zorana Erkmana, poznatijeg kao Zerkman, jer je on bio član benda u vremenu albuma Deveti život, no nažalost prerano nas je napustio pretprošle godine.
Kakvu energiju je u bend doveo novi basist Boško Stanojević?
Mislim da nas je dosta očvrsnuo na izvođačkom planu, posebno u nekim sviračkim segmentima u kojima je Ognjen, prethodni basist stajao malo slabije. Čovjek je i muzičar sa velikim iskustvom, tako da nam je dosta olakšao delikatnu situaciju odlaska jednog člana u kojoj smo bili pred izdavanje 'Volje za noć', jer nijedan odlazak nije jednostavno nadomjestiti.
Oliverov glas je vrlo specifičan, neki kažu 'mikimaustast', drugi stvaraju teorije ili su čuli usmenom predajom da ima neku neku glasnu žicu viška. Pa hoćete li svekolikom pučanstvu otkriti njegovu 'tajnu'?
Mislim da na našim prostorima nema takvog pjevača. Njegov stil je posve jedinstven i moguće je da je tako lako snalaženje u visokim registrima stekao jer je morao da se dere kako bi nadjačao ostale iz benda, koji su, posebno u mlađim godinama, znali da se „otpanjuju“. Pritom, voljeli ili ne takav glas, sa lakoćom ćete ga izdvojiti u moru drugih glasova, što je iznimno rijetka osobina.
Već ste na par mjesta objasnili kako je došlo do imena benda, a mene zanima je li vam se ikad javio Nebojša, drug iz kraja kojeg nitko ne zna?! Zna li da je postao tolika inspiracija? Pitate li se ikad što se dogodilo s njime?
Ponekad se i zapitam, ali na to pitanje mislim da nikada nećemo doznati odgovor, jer je njegovo pojavljivanje u imenu našeg benda više došlo od babe koja ga je stalno dozivala sa prozora, kako se to često dešava u velikim stambenim blokovima kada roditelji stalno dozivaju djecu da dođu kući, dok ona nastavljaju da se igraju. Ne vjerujem ni da taj Nebojša zna da je ušao u legendu.
Neki vam zamjeraju na slaboj komunikaciji s publikom na koncertima... Koliko vam je to bitno, odnos s obožavateljima mislim? Sjećate li se koje pozitivne ili negativne anegdote s njima, da vam se baš urezala?
Svaki koncert je događaj za sebe, pa tako nekad ima i previše komunikacije, tj. Oliverovih obraćanja publici između pjesama, a nekad kako kažete možda i premalo, no mislim da publika uvijek osjeti da izgaramo na bini. Anegdota ima toliko puno, da bismo više voljeli sjesti negdje i uz šalicu kave krenuti u pretresanje sjećanja, kojih ima i lijepih i ružnih, što je normalno za popriličan broj nastupa koje smo održali, ali ova prva uvjerljivo prevladavaju.
Jaki ste u Srbiji, štoviše kultnog statusa, iako vas po cijeloj regiji štuju oni koji iole imaju uho obdareno sluhom. Ipak, u Tvornicu dolazite u Mali pogon, što će reći da je procjena takva da u Zagrebu ipak nemate toliko raširenu publiku, što je prava šteta. Koji je vaš dojam, u smislu – koliko ste popularni izvan svoje države?
Hvala vam na lijepim rečima. Mi se držimo modela djelovanja u kome je najviši kriterij kvaliteta koju pružamo na snimkama i nastupima. Kada tako radite, posebno na našem području, ne možete očekivati masovno prihvaćanje. Danas su stvari generalno govoreći u kulturi prepuštene tržištu, dakle sa profitom kao najvišim kriterijem, što je antipod nekadašnjem dotiranom modelu kulture iz vremena SFRJ. Problem je što ni tada, a ni sada ne postoji apsolutno nikakav kriterij kvalitete, a razvrstavanje po kvaliteti je presudan za razvoj i kretanje u kulturi, ali toga nema u našim krajevima. Sa popularnom muzikom ovdje zato i imamo stalno jedan isti zvuk oslonjen najviše na jugoslovensku pop rock scenu osamdesetih i u doslovnom smislu, jer se na većini medija koje sluša većina 30 i kusur godina vrte non stop iste pesme i ako neki novi autor ili izvođač uspije doprijeti do šire publike, to uspijeva samo oslanjajući se na to nasljeđe, koje je u svakom smislu prevazišlo kako razvojem muzike u vremenu u kome se mi bavimo besmislenim bratoubilačkim sukobima, tako i samom tom poviješću, ali oko njenog tumačenja se naravno nećemo složiti ni unutar naših društava, a ni međusobno.
Tako da dobijamo dominaciju jeftinog šodera, koji ne bi podnio nikakvu ozbiljniju kritičku analizu, kad bi nje bilo. Vjerujem da bi dalje analiziranje dovelo do zaključka da sama naša društva kao da žele da ostanu na rubu kontinenta na kome su, kao inkubator jeftine radne snage koja neprestano napušta naše države i kao genetsko smetlište Europe. Možemo tako pametovati još dugo, no ostaje fakat da naša pozicija nije jednostavna, ali mislim da nam pruža gotovo maksimum kreativne slobode i kad vidim sva ta lica koja su spremna doći na našu svirku gdje god svirali, od Skoplja do Nove Gorice, a između Manifesta i novog izdanja smo nastupili na više od 100 koncerata – to me ohrabruje.
Dobri duhovi očigledno ne napuštaju naš poluotok, a svi koji nas budu gledali u Tvornici, bez obzira na njenu veličinu dobit će poseban, muzički privilegiran doživljaj, onoliko koliko će i nama biti privilegija svirati pred biranom publikom.
