Jedan od gotovo 6000 ozlijeđenih u stravičnoj eksploziji 2750 tona amonijevog nitrata u bejrutskoj luci koja se dogodila 4. kolovoza, bio je i brodski kuhar Branko Pavošević iz Tenje, jedan od 11 hrvatskih članova posade japanskog broda City of Rome. U eksploziji je u 6000 ozlijeđenih, poginulo nekoliko stotina osoba, a četvrt milijuna ih je ostala bez domova. Dok se u Libanonu zbrajaju žrtve, traže krivci, a šteta prelazi 15 milijardi dolara, Pavošević se u svome domu od 14. kolovoza oporavlja od teških ozljeda gležnja i lakta te je još uvijek potresen.
"Završila je večera nakon koje obično odnosim smeće u kontejner na kraju broda. Nakon prve ture polako sam se vraćao u kuhinju kada se dogodila prva, manja eksplozija. Pomislio sam da je eksplodiralo nešto na našem ili susjednom brodu, gdje su se toga dana odvijali nekakvi radovi, međutim, dok sam se kretao dalje prema pramcu dogodila se i druga, razorna eksplozija. Osvrnuvši se, vidio sam kako mi prilazi nešto što je nalikovalo na val pritiska i brzo sam skočio prema vratima koja su se nalazila u blizini, no kako je riječ o hidrauličnim vratima, nisam ih mogao do kraja zatvoriti te su ostala otvorena oko 15 centimetara, što je bilo dovoljno da ih pritisak razbije, a mene odbaci na drugu stranu hodnika", opisao je za Glas Slavonije trenutak strave 58-godišnji pomorac koji je 32 godine proveo na svjetskim morima.
Onesvijestio se
Vrata iza kojih je pronašao spas odlomila su se i odnijela ga na drugi kraj brodskog hodnika. Pavošević je istaknuo da se onesvijestio i da takvo nešto nikad nije doživio.
"Okrenuo sam se u zraku nekoliko puta i udario o štok drugih vrata, nakon čega sam pao u nesvijest. Kada sam se probudio bio sam naslonjen na zid, s glavom na podu, a s nogama u zraku. Takav osjećaj nikada do tada nisam doživio, bio sam nemoćan bilo što učiniti, iako sam znao da se nešto strašno dogodilo i da mi je život ugrožen. U tom trenutku nisam znao da mi je ruka slomljena, jedva sam disao te sam pomislio da sam slomio rebra, no ubrzo sam vidio da krvarim, nakon čega sam počeo dozivati dečke koji su, srećom, u trenutku eksplozije bili unutar broda. I ja sam imao sreće što sam se našao u blizini tog hodnika, da sam kojim slučajem bio na palubi vjerojatno bi me odnijelo u more, i tko zna bi li me u onome kaosu ikada pronašli", tvrdi Pavošević.
U bejrutskoj luci, kao i u gotovo cijelom gradu vladao je kaos. Kolege su Pavoševića stavili na nosila te ga preko drugog broda iznijeli na ono što je ostalo od ceste u luci. Potom je uslijedila borba za dolazak u bolnicu.
"Ležao sam oko sat vremena na cesti, dok dečki nisu prisilno zaustavili neko manje medicinsko vozilo. Jedan od njih krenuo je sa mnom da bi mogao javiti u kojoj sam bolnici, međutim, kako je vojska brzo opkolila luku, nitko osim ozlijeđenih nije mogao izići te sam ostao u neizvjesnosti sam sa sobom. Srećom, dok smo još bili na brodu, bio sam dovoljno priseban da zatražim da mi u torbicu stave mobitel i novčanik", opisuje dalje svoju muku.
Ljudska dobrota vrijedi i u kaosu
Tada je vozilo zaustavila vojska, ali je ubrzo naišlo vozilo hitne pomoći u koje je prebačen, nakon nekoliko minuta natezanja s ekipom iz manjeg vozila. U bolnici je Pavošević vidio ljude bez ruku i nogu, među kojima je bilo i djece. Medicinska ekipa ga je ostavila na podu, gdje je u agoniji proveo sljedeća dva i pol sata.
"Ostavili su me na podu i otišli dalje. Ležao sam tako oko dva i pol sata, dok mi nije prišao jedan čovjek, dao mi vode i stao dozivati liječnike. Kako tamo svi dobro govore engleski, lako smo se sporazumjeli, dao sam mu mobitel i zamolio ga da gospođi Franki Bojanović iz moje agencije Pasat iz Šibenika javi gdje se nalazim", opisuje Pavošević i dodaje kako mu je u pomoć ubrzo priskočio i drugi čovjek te ga pogurao do recepcije.
"Rekao sam im da nazovu hrvatski konzulat, što su odmah i učinili. Konzul Badih Hobeiche brzo je došao i pobrinuo se da dobijem svu potrebnu pomoć. I više od toga, jer nakon što sam dva dana bio u prostoriji s 20-ak drugih pacijenata, na njegovu su me inicijativu prebacili u sobu koja je djelovala kao da je namijenjena VIP osobama, gdje su nas bila samo dvojica, a imali smo i 24-satnu njegu", zaključuje pun zahvalnosti prema konzulu, djelatnicama agencije te bolničkom osoblju.
