S obzirom da će ovaj intervju čitati i oni koji nisu upoznati s „likom i djelom“ Seven That Spells, možeš li mi ukratko ispričati nešto o počecima benda?
2003. smo Tomac (basist Brkova) i ja započeli svirati neke moje rifove uz ritam mašinu. Stjepan (ex Kawasaki 3P) nam se uskoro pridružio na bubnju i prva postava STS je bila formirana. Prvi album smo snimili 2004. ako se dobro sjećam. I tako je to pomalo krenulo - 2014. je na izmaku a ja sam još tu!
Kroz Seven That Spells prošlo je, ako se ne varam, 70-ak glazbenika, što je uzrok stalnim promjenama postave? Jesi li tako težak za suradnju?
Pa, više je faktora u igri. Ne podnosim spore i lijene ljude, teška sam osoba i uvijek tražim bolje glazbenike od sebe. Prije pet godina Sevenima se pridružio Jeremy White koji je postao i jedini stalni član benda. Tu Seveni doživljavaju veliki uzlet jer konačno ne moram sve sam raditi, a ovaj je bend skoro kao firma. Masa operativnih stvari i dnevnih zadaća. Tih 70-ak glazbenika je i razlog što su albumi šaroliki. Meni je to strahovito bitno tako da se sve, zapravo, dobro poklopilo.
Već godinama ste prvenstveno fokusirani na inozemstvo, albume objavljujete za strane izdavačke kuće, u pripremi je turneja po Velikoj Britaniji, no u zadnje vrijeme mi se čini kao da i kod nas polako izlaziš na površinu? Daješ dosta intervjua, a tu je i koncert u Tvornici.
Istina. Postao sam otac prije godinu dana te želim biti blizu doma a mislim da je OK nakon 11 godina nešto napraviti i po ex yu teritoriju. U tome mi uvelike sad pomažu LAA agencija u Zagrebu i Digimedia PR u Beogradu.
Svirali ste i po Japanu, kako su izgledali tamošnji nastupi? Kakva je japanska alter-publika, u odnosu na onu europsku ili hrvatsku?
Rokeri i rokerice su jedina pozitivna konstanta u svijetu. Dobar humor, ljubav prema alkoholu i opijatima čine ih optimalnim društvom u mračnim klubovima diljem svijeta. U Japanu je super što koncerti počinju u 19h i završavaju najkasnije u 22h. Nakon koncerta tulum se nastavlja te se promotor, bend i publika sele u obližnji restoran gdje započinje prava zabava. Ne pamtim da mi je igdje bilo bolje. Fantastična hrana, gostoprimstvo i ljudi. Japanci su naslušanija, time i zahtjevnija publika od Europske. Ne boje se kompleksne glazbe i dobar su test za bend.
Tvoja, uvjetno rečeno, inozemna karijera nekom će klincu početniku vjerojatno izgledati kao čisti „science fiction“. Kako je došlo do suradnji sa svim tim stranim etiketama i kako, primjerice, dogovaraš koncerte u Tokiju ili Londonu?
Sve se to gradilo godinama. Prije bih sam bukirao koncerte te ponekad čak i svirao besplatno samo da dođem do kontakata. Danas imam booking i pr agencije koje odrađuju taj dio posla. Do novih tržišta dolazim dobrim recenzijama albuma. Takav je slučaj bio sa UK. Par dobrih recenzija me navelo da zaposlim STS booking agenciju Swamp booking da nas malo provoza do tamo. Sa etiketama je ista situacija – krenuo sam sam iz ničega i slao demo cd-e i promo materijale. Sad mogu vrlo brzo naći label za izdavanje raznog materijala. Uglavnom, nema SF-a, samo brutalan rad i trud. To obično Hrvatima teško pada.
Pjesme Seven That Spells izuzetno su kompleksne, nerijetko dugog trajanja i pune improvizacije i različitih instrumentalnih dionica. Kako nastaju vaše stvari? Znam da ne voliš imati probe, no većina skladbi ipak zvuči kao da je proizašla iz „jammanja“.
Stariji albumi su „izđemani“, da. Novi su komponirani i imaju podosta striktnu formu. Ima i improvizacije ali nije toliko divlja i razuzdana kao prije. Pjesme nisu toliko kompleksne koliko ritmički zahtjevne. Nepravilne mjere su te koje ubijaju ljude, ha ha ha. U Sevenima ima svega od poliritmije do polimetrije pa to zna malo zbuniti stare čagere u prvim redovima.
Vašu glazbu nazivaju krautrockom, psihodelijom, stonerom i mnogim drugim rock podvrstama. Kada bih nekom neupućenom trebao u dvije-tri rečenice opisati što sviraju Seven That Spells, što bi mu rekao?
Psihodelični rock iz budućnosti za laike. Za one koji su naslušani i ipak imaju neku veću glazbenu kulturu – moderan progresivni rock.
Nedavno ste objavili drugi dio trilogije „The Death And Ressurection Of Krautrock“, po mom osobnom sudu vaše daleko najimpresivnije ostvarenje. Koja je poveznica između ta tri albuma i što možemo očekivati u finalu te trilogije?
Pa jedina poveznica je destrukcija starog i ofucanog psihodeličnog rocka. Nastojimo tu staru krntiju lansirati u bolju budućnost. Na trećem dijelu nam se pridružuje i Blake Fleming na bubnju (Laddio Bolocko, Mars Volta). Trenutno stvarno ne znam kako će zvučati. Još odmaram od drugog dijela. Ubio nas je i izmorio. Ali veseli me taj konstantan rad i beskompromisnost. Stalno guramo dalje, napredujemo i iznenađujemo sami sebe. Neizmjerno volimo glazbu. Mislim da se to vidi, čuje i osjeti.
U intervjuima često navodiš vrijeme provedeno u Ksetu početkom „nultih“ kao iznimno važno za tvoje glazbeno formiranje. Pronalaziš li i danas nešto slično u Zagrebu? Koncertna scena je u cjelini puno jača nego tada, postoji li još uvijek mjesto na kojem te se može sresti kako otkrivaš i „čekiraš“ nove bendove?
Ne. Nemam ni vremena. Imam svoje bendove. I previše njih. Zapravo sam postao neka vrsta scene za sebe, ha ha ha.
Redovno spominješ halucinogene opijate i alkohol, koliki su utjecaj imali na tvoju glazbu?
Veliki. Najviše pritom mislim na same početke bavljenja glazbom. Tad sam otvarao vrata moći supstancama i drugim metodama. Za mene su ona uvijek ostala otvorena. Više mi zapravo osim za zabavu droga i alkohol nisu potrebni. I dalje se volim zabavljati.
Osim Seven That Spells, imaš i donekle sličan bend Jastreb, no nedavno si predstavio i svojevrsni „tribute“ yu-rokerima sedamdesetih zvan Otrovna Kristina. Otkud ti u toj, pomalo bizarnoj retro-priči?
Tko je to Otrovna Kristina?
Za kraj, što nas očekuje u Tvornici? Spominjao si velik broj pridruženih glazbenika i najavljuješ potpuni kaos.
Pa očekuje vas megalomanija i hrpa moćnog zvuka. Dva bubnja, više gitara, vokala, sinteva. Sviramo kompletan zadnji materijal plus poneka iznenađenja. Dođite. Bit će izvrsno.
