"Osjećam se usamljeno", rekla sam neki dan bratu kad me pitao za zdravlje. Moj brat, inače, ima nesalomljivu logiku koja ti možda ne može pomoći na duži rok, ali može izazvati trenutni, ljekoviti napad smijeha. Odgovorio mi je:
"A slušaj, moguće je da se osjećaš usamljeno, zato šta si sama."
Ima nešto u tom dalmatinskom humoru, možda činjenica da osoba koja izvali ovako nešto uopće nije namjeravala biti duhovita.
Alanfordovska logika
Sjećam se, recimo, jednog TV priloga i razgovora s dalmatinskim ribarom u vezi važnosti dobrog zavezivanja broda. Kad mu je novinarka postavila pitanje: "Koliko je važno dobro zavezati brod?" on je, mrtav ozbiljan, odgovorio:
"A slušaj. Moraš dobro zavezat brod, jer ako se odveže, to znači da ga nisi dobro zaveza."
Ta alanfordovska logika zaista može čovjeka dobro nasmijati. Ali da se vratimo na onu usamljenost.
"Moguće je da se osjećaš usamljeno, zato šta si sama."
S tim bi se, nakon što se prestanem smijati, mogla lako složiti. Međutim, to objašnjenje mi nije bilo dovoljno, jer sam nekako osjećala da se ovdje radi o posebnoj vrsti usamljenosti. Post-covid usamljenosti. Usamljenost koja, pokazalo se, nije postala puno manja nakon što su popustile "mjere".
Neki dan sam sjedila s prijateljicom na plaži. Sunce, more, idiličan ljetni prizor. U nekom trenutku prijateljica mi se obrati:
"Je l' se i tebi sve ovo čini malo... nestvarno?"
Osvrnula sam se oko sebe. Ljudi na ručnicima, plaža, šljunak, radost djece u plićaku, miris krema za sunčanje. Sve izgleda normalno. Pa što onda nije u redu? Zašto se, čak i na plaži, osjećamo tako čudno? Što se to dogodilo u našim glavama i dušama? I, kad će to nešto – proći? Hoće li proći?
Sjećam se kad smo nas dvije usred prvog vala pandemije šmugnule do mora. Pustinja, usamljeno more, nikom potrebne klupe, višak klupa. Manjak buke. Ali izašle smo vani nakon dužeg vremena, nakon dužeg vremena smo se približile moru, pa smo rekle: "Lijepo je". To mi je tad zazvučalo malo neprirodno. Otprilike kao kad se kaže "lijep sprovod".
Ali sad je situacija drugačija, plaža je puna ljudi, slobodni smo, možemo se kupati, družiti, šetati, izlaziti. Što se, dakle, događa?
Najgore je prošlo, ali...
U siječnju ove godine, jedna engleska Zaklada za mentalno zdravlje objavila je članak u kojem, između ostalog, piše da je osjećaj usamljenosti nešto što su proživljavali milijuni ljudi tijekom pandemije. Nešto što je učinilo da su "naši uobičajeni načini viđenja obitelji, prijatelja ili samo poznatih lica, stavljeni na stanku". Također, da su razine usamljenosti bile izraženije kod mladih, nezaposlenih, redovitih studenata i samohranih roditelja.
Dobro, ovo su podaci o stanju kod ljudi za vrijeme izolacije i najžešćeg vala pandemije. Ali, to je prošlo. Zašto se, dakle, ja osjećam tako čudno? Šutjela sam o tom osjećaju jer sam mislila da je to do mene. U stilu, hajde, uvijek si bila čudna, pa što ne bi bila i sad. Uostalom, izgledalo je kao da se svi ostali ljudi oko mene osjećaju dobro. A onda, kad sam se usudila, dosta bojažljivo, načeti tu temu među prijateljima, otkrila sam da nisam jedina osoba koja se tako osjeća. To mi je, naravno, izazvalo olakšanje, ali i zabrinutost. Možda, možda ipak umišljamo i ja, i moji prijatelji. To je možda stvar godina, tješila sam se. Ljudi srednjih godina i stariji, teže se prilagođavaju, njihove ozljede teže i sporije zacjeljuju. Optimizam i životna radost se teže regeneriraju. Da, mora da se o tome radi.
Ta, najgore je prošlo! Većina najstrožih mjera je već neko vrijeme ukinuta. I evo, ljeto je, ima i turista, Hrvatska puna života, ma sve je živnulo, i terase kafića i restorani, čak i USKOK, masovna privođenja, sve pršti od događanja, život je lijep, ovdje potok ondje cvijet...
'Puno ljudi je puklo'
Taman kad sam se zamalo uspjela uvjeriti da nije do svijeta, nego do nas nekih starijih i umornijih, zateknem se kod svoje frizerke neki dan. Ona voli čavrljati dok radi, pa smo tako, između ostalih, načele i ovu temu. Pitala sam je čini li se i njoj da su se ljudi promijenili? Sa strepnjom sam čekala njen odgovor, trebalo mi je da još jednom potvrdim da nije do mene. To, nešto. Ona je zastala, ugasila fen, sjela.
"Gledajte, meni je posal da radim sa puno ljudi. Puno, puno ljudi. I virujte mi, puno, puno ljudi je – puklo."
"Kako puklo?" pitam je. Njen odgovor mi ipak nije donio olakšanje, najednom sam željela da je sve to do mene, da sam ja čudakinja a da je sa svima drugima sve u redu.
"Eto tako. Ima puno depresije. I straha, nenormalnog straha. I svi su ljuti. Bože sačuvaj", završila je i opet uključila fen.
Izašla sam iz salona zabrinuta i nespokojna. Znači, većina ljudi se ne osjeća baš najbolje. Što nam se dogodilo, zašto ne možemo biti sretni sad kad je situacija s koronom puno lakša?
Znam, svima je više puna kapa i ove teme i ovih pitanja i svih mogućih vrsta istraživanja koja su se provela ili se upravo provode o stanju mentalnog zdravlja nacije, čovječanstva. I meni je puna kapa. Usamljenost, kao usamljenost, nikad nije dobra. Ali ipak, ako me već mora spopasti, želim onu staru vrstu usamljenosti. Ono kad si se osjećao usamljeno zato što si, nagađate, bio sam. Ne želim ovu novu usamljenost gdje ni ljudi, ni izlasci, ni plaže, ni sve moguće slobode nisu dovoljne da se čovjek opet osjeća kao, kao da je, napokon, sve u redu.
Jesmo li mi sad kao ona ptica kojoj nakon dužeg vremena u kavezu netko otvori vrata – najednom je sloboda pred njom, a ona se povlači unatrag, boji se izletjeti, boji se zamahnuti krilima, možda čak vjeruje da je i zaboravila letjeti. Jesmo li mi zaboravili letjeti? Je li moguće da nas je nešto više od godine dana nenormalnog života zauvijek promijenilo?
Trebalo bi možda odgovor na sva ova pitanja potražiti kod onog ribara iz TV priloga. On bi nam, sigurna sam, vođen onom svojom neuništivom, jednostavnom logikom, rekao:
"A slušaj. Triba virovat da će sve bit dobro. Jer ako ne viruješ da će sve bit dobro, to je zato šta viruješ da će sve bit loše."
