Prvi dan jedanaestog izdanja INmusic festivala obilježila je prilično neočekivana zamjena uloga – oni koje se najavljivalo kao zvijezde večeri odradili su krajnje nezanimljive nastupe, no zato se na manjim pozornicama znalo naći zaista dobrih stvari.
Za početak vrijedi spomenuti teško shvatljivu odluku organizatora da jaka imena poput liverpulskih psihodeličara The Coral (ponedjeljak) i americana legendi Wilco (srijeda) stave u 18:30 sati, kada se većina publike tek kreće spremati za izlazak. Samim time, jednom od solidnijih koncerata na otvaranju INmusica prisustovalo je tek nekoliko stotina ljudi. Bend, koji zvuči kao da je vremeplovom stigao iz 1967. godine, na svom je premijernom zagrebačkom nastupu izveo pjesme sa svih dosadašnjih albuma, pri čemu su daleko najjaču reakciju i najbolji dojam ostavili rani ubodi poput „Dreaming Of You“, „Jacqueline“ i „In The Morning“. Svirački je riječ o iznimno kompetentnom sastavu sposobnom da iz lijepih pop melodija iznenada prijeđe u nešto nalik najluđim izvedbama Floyda iz dana Syda Barretta koji uživo djeluje puno moćnije i uvjerljivije nego na studijskim snimkama.
Britansko „čudo od djeteta“ Jake Bugg na istoj nas je, glavnoj bini propisno zagnjavio kombinirajući pretjerano šablonizirane acoustic blues balade i nešto brže, šezdesetima i ranim sedamdesetima inspirirane skladbe koje rijetko postaju nešto više od korektnog kopiranja. Ne mogu shvatiti kako su ga i zbog čega britanski kritičari proglasili „novim Dylanom“, iako s velikim bardom, barem ako je suditi po ovome što smo vidjeli na Jarunu, dijeli jednu osobinu, a to je da mu se često baš i ne da nastupati.
Jake Bugg
Jake Bugg
Jake Bugg
Vrhunac večeri priredila je instrumentalna electro-jazz trojka Chui na Hidden Stageu i ponovno nam „objasnila“ zbog čega je njihov „Third Sun From The Stone“ lani proglašen albumom godine. U sedamdesetak minuta svirke arhaičnu crnačku glazbu lansirali su na plesni podij budućnosti, oduševljavali međuigrama klavijatura i saksofona te povremeno otkrivali kako bi zvučalo da su Vangelis i Charlie Parker svirali u istom bendu.
„Najglasniji nijemi film na svijetu“ iliti Gutterdammerung na kraju se pretvorio u skoro pa neizdrživu dosadu. Scene, koje izgledaju kao da ih je napravio neki manje talentirani student režije, pratilo je anemično heavy metal prangijanje i recitiranje kvaziartističkih stihova Henry Rollinsa, povremeno prekidano gotovo gažerskim izvedbama klasika Black Sabbatha, Doorsa ili Led Zeppelina. Čitava stvar možda bi i funkcionirala da smo je gledali u klupskoj atmosferi s još ponekom zvijezdom filma (Iggy Pop, Josh Homme), no ovako smo dobili tek velikog favorita za najgori nastup jedanaestog izdanja festivala.
Henry Rollins
Henry Rollins
Henry Rollins
Za razliku od Jakea Bugga, londonska četvorka Django Django svojim je spajanjem art-rocka, elektronike i plesne psihodelije opravdala hvalospjeve kritike, a zabavni i nabrijani pop-punk veterani Pennywise čak su i legendarni sentiš „Stand By Me“ uspjeli pretvoriti u ogledni primjerak melodičnog punka.
Django Django
Django Django
(Foto: Petar Glebov/PIXSELL)