Za Andreja Plenkovića je slučaj Žinić posve završen, kaže da to nije "predmet" ni za njega niti za stranku, da sve dalje izvoli objašnjavati Žinić osobno. Kao da je Ivo Žinić nekakva nadnaravna pojava, kao da se on sam samcat nekako provlačio kroz inače savršeno posložen sustav, otimao kuće, provaljivao u stanove, poslao policajce u redakciju, krivotvorio glasove članova HDZ-a za samoga sebe, kao da nije koristio mehanizme koje je uspostavila upravo HDZ-ova vlast, kao da nije pritom koristio mrežu suradnika unutar HDZ-ove vlasti, a onda još i uživao obranu i podršku najviših, ministara, pa i premijera osobno.
Hrabro je objavljeno da se čak neće niti kandidirati na narednim lokalnim izborima za mjesto župana, a za v.d. u stranačkom ogranku postavljen je sada Ivan Celjak iz Siska, za kojeg se uoči prošlih unutarstranačkih izbora u HDZ-u upravo spekuliralo da je Plenkovićev kandidat za Žinićeva nasljednika. Na tim istim izborima Žinić je jedva pobijedio svog protukandidata, gradonačelnika Kutine, Zlatka Babića. Iako je tada pobijedio i uz pomoć glasova onih za koje je dokazano da nisu izašli na izbore, o čemu smo netom nakon završenih izbora, iako je, dakle, pobijedio uz sumnju da je počinio kazneno djelo, nije se dogodilo ništa.
Vrh stranke je tada zataškao Žinićevu čudnu pobjedu i krenuo dalje kao da ništa nije bilo.
Sada ga se pak odriču, javno, kao kakvog kriminalnog genija koji je više godina uspijevao tajno ordinirati i činiti kojekakva nedjela o kojima oni nisu imali pojma. Jednim udarcem dvije muhe. Ionako ga se više nije htjelo, a usput je poslužio i kao ljepilo za sve loše što se zakotrljalo nakon potresa na Baniji. I za ono za što je bio odgovoran i za ono što nije.
Začuđen jer ga odbacuju - njegovi
Mora da se i on sam čudi kako su ga sada iznenada bacili da se koprca u blatu, a tako su ga dugo štitili, tako je dugo bio dio ekipe i nema što nije poduzimao – nakon sumnji da je bio više sljubljen s poraženom tzv. desnijom strujom – da bi se približio i zbližio s timom Andreja Plenkovića.
Ivo Žinić je bio uvjeren da je samo radio sve ono što rade i drugi HDZ-ovci njegova ranga. Branio se i brani da nije činio ništa nezakonito, da je samo htio ono što ga ide po zakonima koje je krojio taj isti, njegov, HDZ. Naviknuo se na standarde dok je radio u Ministarstvu obnove i razvitka, a onda je na krilima najjače stranke u državi došao i na mjesto župana – u nerazvijen, zapušten kraj, još neobnovljen unatoč obnovama, kraj s rekordnom stopom iseljavanja. I onda je kao župan Sisačko-moslavačke županije doživio taj isti kraj kao svoj privatni ranč, mjesto gdje će zapošljavati koga on želi, prije svega svoju djecu. Jedan je sin postao dogradonačelnik u gradu Glini, drugog je, jer mu nije išlo studiranje, zaposlio u – skladištu zatvora. Micao je čak i ravnatelja jedne škole da bi postavio osobu koju on želi. Putovao je na račun županije po Hrvatskoj i po svijetu, a odvjetnik županije je usput bio i njegov osobni, privatni odvjetnik. Ugošćivao je stranačku elitu iz Zagreba. Na predizbornim skupovima hvalio ga je i Andrej Plenković osobno. Blisko je prijateljevao sa šefom policije Sisačko-moslavačke županije, Markom Rašićem, koji je otišao na mjesto šefa zagrebačke policije, a onda je nastavio tradiciju druženja i s aktualnim šefom, Lukom Pešutom. Lokalna oporba je podnijela i kaznenu prijavu zbog sumnji da im tajno nadzire mailove, ali nikada nije ispitan, a slučaj još čeka u ladicama USKOK-a.
Zaštita Božinovića u slučaju policije u redakciji
Zbog tekstova o njegovu modelu vladavine odlučio me i tužiti, ne kao novinarku Net.hr-a, nego kao privatnu osobu, a da bi saznao moju privatnu adresu poslao je po svojim policijskim vezama i dvojicu policajca u redakciju Net.hr-a. Podnio je i dvije tužbe.
Ali tada je Ivo Žinić još bio miljenik vrha HDZ-a i branio ga je i Plenković, a posebno angažirano i ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović. Mada se sumnjalo da je postupak naručio preko prijatelja šefa zagrebačke policije, Rašića – slučaj nikada nije rasvijetljen, niti je itko odgovarao za to.
U tom istom trenutku, kada je krenuo "policijom na novinare", bio je, saznali smo ovih dana, u državnoj kući, gratis, nadao se da će mu biti darovana, a pokušavao je zadržati i državni stan u Zagrebu, stan koji je putovao kao državno vlasništvo od Grada Zagreba do Ministarstva branitelja. Tužakao se i natezao s Ministarstvom branitelja predvođenim Tomom Medvedom, a sva državna struktura, sva ministarstva državne imovine, agencije itd. taman su zaboravili na stotine kuća na Baniji, a možda i diljem Hrvatske, te nisu naplaćivati najamninu, a nikako da riješe hoće li ih darovati ili ih neće darovati. Upravo je u to vrijeme i zastupnik HSS-a, Željko Lenart, poslao i upite oko stana na adrese ministarstava, ali odgovora nije bilo. Istraživali smo i mi novinari, i službeno i neslužbeno, jer kolala je glasina da Žinić ima i stan u Zagrebu, ali tada je Žinić još bio jak i nedodirljiv.
Sve se to lijepo betoniralo i skrivalo u četiri zida, u HDZ obitelji. Možda su ga malo ukorili, možda nisu. A i tko bi odgovarao na nezgodne upite oporbe ili novinara, kad se gospodin Žinić slika s premijerom, a ministar unutarnjih poslova brani njegov lik i djelo?
Usput poslužio i za skretanje pažnje...
Do trenutka kad je sazrio da ga se odbaci. Ne zato jer se smatralo da su njegovi postupci bili problematični. Ne zato jer je katastrofalno vodio zaduženu i razorenu županiju, ne zato jer je sa svojim kompanjonima kompromitirao i HDZ i policiju kada je slao "dečke" u redakciju, ne zato jer je bio gramziv i nije se mogao zadovoljiti samo kućom nego je htio još i stan, ne zato jer je krivotvorio glasove na izborima, nego zato jer su ga oni koji su ga dugo držali i branili odlučili odbaciti. Poslužio je kao svojevrsna živopisna zvečka dok se pokušavalo pokrpati kataklizmično nefunkcioniranje sustava na potresom pogođenim područjima.
HDZ tako povremeno odbaci nekog svog "grešnika". One koji su spretniji i imaju više zasluge samo se preparkira na neku drugu dužnost ili funkciju, a one koji su Andreju Plenkoviću manje vrijedni ili su više uprskali može se i posve baciti "zvijerima". Da ih razbucaju. Da budu krivci braniteljima koji nisu stambeno zbrinuti mada su prošli teži borbeni put od Žinića, da budu krivci iseljenim Srbima kojima je država radije otkupila kuće nego da ih motivira da se vrate u njih, da budu krivci za lošu obnovu ili činjenicu da nije profunkcioniralo zbrinjavanje stradalih poslije potresa. Da se ne bi diralo one koji tobože nisu znali. Odnosno, one koji rade isto, samo to spretnije skrivaju.
Niti je Hrvatska bolja zemlja nakon što je Ivo Žinić podnio ostavku na mjesto predsjednika županijske organizacije HDZ-a, niti je HDZ bolja stranka nakon tog čina. Sve po starom. I loši zakoni i petljavi suci i zaboravljene kuće i viškovi stanova za jedne i manjak stanova za druge.
