Prije točno četiri godine hrvatska se predsjednica nalazila na istom mjestu gdje se nalazi i ovih dana. Potkraj srpnja te 2015. u Jeruzalemu je održala, kada je u pitanju odnos prema hrvatskoj prošlosti, vjerojatno svoj najbolji govor. Klanjajući se žrtvama holokausta proglasila je, bez uvijanja i ikakvih dvojbi, kolaboracionistički ustaški režim odgovornim za stradanje hrvatskih Židova, Srba, Roma i samih Hrvata. Tom prigodom zahvalila se i sudionicima antifašističkog pokreta, u kojem je, prema predsjedničinim riječima, sudjelovala i njezina obitelj, zato što su Hrvatsku 'stavili na pravu stranu povijesti'. Kako je naglasila, i današnja moderna Hrvatska temelji se, uz Domovinski rat, upravo na tom antifašističkom pokretu otpora.
Jesmo li se doista suočili s našom prošlošću?
E sad, bilo je u tom govoru i dijelova čiju bi istinitost ipak trebalo preispitati. Npr. kad predsjednica kaže "taj dio naše povijesti bacio je sjenu, ali mi smo se suočili s našom prošlošću i prihvatili je za budućnost". Hm, jesmo li? Ako su NDH i ustaški pokret naša sjena, kako smo se to suočili ako i dalje u Hrvatskoj postoje ulice s imenima ustaških dužnosnika? Ako se ustaški pozdrav "za dom spremni" i dalje tolerira u "nekim" situacijama? Ako se bez ikakvih pravosudnih posljedica po Hrvatskoj održavaju simpoziji, promocije knjiga i projekcije filmova u kojima se negiraju zločini tog "sjenovitog" razdoblja naše povijesti? Ako neki od najpopularnijih hrvatskih političara i dalje nalaze opravdanja za postojanje NDH, i negiraju predsjedničine riječi da je Hrvatska 1945. zahvaljujući svojim antifašistima završila na pravoj strani povijesti? Vrijeme će pokazati da je još jedan navod iz tadašnjeg govora Kolinde Grabar-Kitarović završio u zbirci fraza koje lijepo zvuče, ali čije sprovođenje uvijek netko ili nešto spriječi.
Gdje je spomenik žrtvama holokausta?
Naime, u srpnju 2015. hrvatska je predsjednica najavila izgradnju spomenika svim žrtvama holokausta u Zagrebu. Prođoše četiri godine, a spomenika još uvijek nema. I ne samo što ga nema, nego su najave njegova "sadržaja", postale predmetom brojnih kritika. Nije problem u idejnom rješenju, odnosno spomeniku koji će izgledati kao zid sastavljen od kofera, aludirajući time na deportacije Židova u koncentracijske logore. Problem je što bi taj spomenik trebao biti posvećen svim stradalnicima holokausta, njih šest milijuna, širom Europe. Naravno, nema ničeg spornog u komemoriranju holokausta generalno. Ali, svatko iole upoznat s problematikom suvremenog hrvatskog povijesnog revizionizma ima pravo posumnjati da izbjegavanje stavljanja naglaska na više od 30 tisuća židovskih žrtava s područja tadašnje hrvatske države, za čiju su smrt odgovorni pripadnici hrvatskog ustaškog pokreta, predstavlja samo nastavak neuspješnog suočavanja Hrvata s vlastitom prošlošću.
Tuđman u Izraelu nije bio dobrodošao
U svakom slučaju, govor Kolinde Grabar-Kitarović u Jeruzalemu 2015. bio je veliki pomak u odnosima, ne Hrvatske, nego HDZ-a i Izraela. Samo da podsjetim, njezin stranački prethodnik na toj poziciji, Franjo Tuđman, u istoj toj zemlji nije bio dobrodošla osoba. Glavni razlog bio je njegov prikaz "boravka" Židova u logoru Jasenovac i umanjivanje ukupnog broja stradalih logoraša, u knjizi s kraja 1980-ih "Bespuća povijesne zbiljnosti", a koji su proglašeni revizionističkim i antisemitskim. Imidž Tuđmana u Izraelu sigurno nije popravila ni izjava s početka 1990-ih da mu "pronalaze u supruzi čas Židovku, čas Srpkinju", i potom njegova konstatacija: "Na moju sreću, ni jedno ni drugo nikad nije bila, kao što mnogima takve jesu".
Unatoč izbacivanju spornih navoda iz "Bespuća" sredinom 1990-ih Franjo Tuđman kao predsjednik nikada nije pozvan u Izrael, a izraelsko–hrvatski odnosi počet će se istinski popravljati tek nakon njegove smrti.
Umjesto jasnih poruka, predsjednica često bira tišinu
No vratimo se ipak aktualnoj predsjednici. Njezine izjave u Izraelu 2015. izazvale su niz negativnih reakcija hrvatskih desničara. Mnogi su izražavali ljutnju što su uopće za nju i glasali kad se ona, eto, ponosi partizanima, a vrijeđa ustaše. U protekle četiri godine gospođa predsjednica očito je uzela u obzir kritike "s desna". Njezine oštre osude svega što se može dovesti u vezu s ustaštvom i nedvosmislene pohvale partizanskog antifašističkog pokreta, često su izostajale. Kao jedan od načina izbjegavanja javnog izjašnjavanja o osjetljivim događajima iz Drugog svjetskog rata na Pantovčaku je osmišljen pristup "iskazivanja pijeteta u tišini". Daleko od očiju javnosti, novinara, žrtava i njihovih potomaka, predsjednica je umjesto jasnih poruka često birala – tišinu.
Jer, pojavljivanjem u Jasenovcu ili Bleiburgu, kako je znala reći, nije htjela pridonositi daljnjim ideološkim podjelama u društvu. Očito predsjednica ne razumije da je upravo jasna i javna osuda genocidnog ustaškog režima izrečena na isti način u Jeruzalemu, Jasenovcu ili Bleiburgu najbolji način uklanjanja ideoloških podjela. Prepreka uklanjanju podjela ne smije biti ni komemoriranje žrtava masovnih zločina nakon predaje kod Bleiburga, ali isključivo ako komemoracija za cilj nema rehabilitaciju NDH, i demonizaciju cijelog partizanskog pokreta.
Tišina može biti gromoglasna, ali...
Predsjednica je ovih dana ponovno u Izraelu. I ponovno će posjetiti Yad Vashem, memorijalni centar posvećen žrtvama holokausta. Međutim, ovog puta je umjesto snažnom porukom, pijetet odlučila iskazati tišinom. Možemo samo nagađati ima li ova odluka veze s nadolazećim predsjedničkim izborima, odnosno radi li se o planu da se izbjegavanjem "kontroverznih" izjava izbjegne "provociranje" desnih birača? Posebno kad su se u bitku za njih neočekivano uključili i neki ne baš potpuno bezopasni (protu)kandidati.
Naravno, svi koji pred očima imaju spuštanje na koljena njemačkog kancelara Willyja Brandta, kao gestu isprike za zločine koje su počinili njegovi sunarodnjaci za vrijeme nacističkog režima, svjesni su da i tišina može biti itekako gromoglasna. I zato bi naši političari upravo iz Brandtovog primjera mogli naučiti da nije problem u iskazivanju pijeteta tišinom, već u pretvaranju tišine u šutnju, a pogotovo u prešućivanje.
