Kad zazvone Dondolaši sve se trese sve se praši, stihovi su pjesme koju zna svaki Grobničan. Iako na dan pregaze gomilu kilometara, guštaju u svakom koraku.
"Pa ne znam, jedno 16, 17 kilometara sigurno, ali nije teško, to je normalno", kaže Robert Žeželić.
"Grobnik bez dondolaši ne bi bio ništa", kaže Igor Maršanić.
Ima ih stotinu, od toga tridesetak malenih pa je očuvanje tradicije neupitno.
"Može svatko biti dondolaš, tko god ima grobničke krvi, ha, ha, ha", kaže Frenki Fućak, predsjednik Udruge Grobnički dondolaši.
Nošenje ovčje kože, maske i zvona teškog od 2 do čak 15 kilograma pitanje je prestiža koji se prenosi s oca na sina.
"Dondolaš sam 7 i pol godina. A koliko sad imaš godina? Sad imam 8 i pol godina", kaže Tin Brajčević.
U selima ih dočekuju ićem i pićem, a oni uzvraćaju formiranjem
kola.
Legenda kaže da su prije gotovo 800 godina, u grobničkoj bici
Tatara predvođenih unukom Đingis- kana i hrvatske vojske
ključnu ulogu imali hrabri seljaci sa strašnim maskama i
zvonima- dondolama. Na tragu toga u moderno vrijeme sve je
atraktivnija priča o dondolašima.
U veselju ne zaboravljaju najpotrebitije sumještane pa su po prvi put izradili humanitarni kalendar. Marku su osam sati tetovirali leđa, a onda je stao pred objektiv na grobničkom kaštelu.
"To je jedini razlog zašto smo to i napravili, da se svučemo, da pomognemo dvjema obiteljima kojima je stvarno potrebno, tako da nije uopće bio problem skinut se", kaže Marko Stipić.
Sve ljepote, čuda svita nisu sjena kraja moga, Rokova je tetovaža s kojom je pozirao kolegi dondolašu, inače profesionalnom fotografu.
"Baš sam ponosan, da sam Grobničan", kaže Roko Stojkaj.
"Ovo mi znači jako puno zato jer čuvamo tradiciju naš, i zato jer se družimo prije svega", kaže Roni Brmalj.
I pomažu i uveseljavaju i neke nove klince uče zašto su važne krabuje i zvona. Zajedno će još gotovo dva mjeseca uživati u tjeranju zime, zlih duhova i u onome po čemu je ovaj kraj najpoznatiji- u maškaranom ludilu.
