"Možeš varati sve ljude neko vrijeme, neke ljude možeš varati svo vrijeme, ali ne možeš varati sve ljude svo vrijeme." Ova čuvena maksima, koja je do nas današnjih u nešto skraćenijem obliku stigla zahvaljujući pop kulturi i neponovljivom Bob Marleyu, a zapravo potječe još iz XVII. stoljeća (Jacques Abbadie, “Traité de la Vérité de la Religion Chrétienne”, 1684.), ukratko bi mogla objasniti prosvjede protiv režima Aleksandra Vučića, prosvjede koji se već nekoliko mjeseci valjaju ulicama srbijanskih gradova, da bi eskalirali za vikend, kad su prosvjednici ušli u zgradu Radio televizije Srbije i tražili uključenje u program. Za čitatelje i čitateljice koji ne prate srbijansku političku scenu, recimo da je okidač za prosvjede bilo premlaćivanje lidera Ljevice Srbije Borka Stefanovića na tribini u Kruševcu, što se dogodilo koncem mjeseca studenog prošle godine.
Prvi prosvjedi pod nazivom "Stop krvavim košuljama" organizirani su desetak dana nakon tog incidenta, 8. prosinca, što je Aleksandar Vučić dočekao bahatom izjavom: "I da vas je pet miliona, nijedan zahtev neću da vam ispunim."
Od tog dana svake subote građani Srbije protestiraju na ulicama, a prosvjedi su dobili novo ime - "Jedan od pet miliona".
Jedan od pet milijuna
Već na prvim prosvjedima, najavljenima kao građanski skup, dogodio se incident koji je dao do znanja kako bi se nezadovoljstvo građana Srbije u mjesecima koji predstoje moglo kanalizirati. Organizatori su, naime, zabranili da na skupu govore glumica Mirjana Karanović i košarkaški trener Duško Vujošević, oboje poznati po svom antinacionalističkom opredjeljenju. Nije mi vlast zabranila da govorim, nego opozicija, rekla je Mirjana Karanović, dodajući da je shvatila da to neće biti građanski skup u onom trenutku kad je u prvim redovima vidjela lidere srbijanske oporbe.
Među tim liderima, uglavnom kompromitiranima iz vremena kad je Srbijom vladao Boris Tadić, bio je i Boško Obradović, šef ultranacionalističke stranke Dveri. Na posljednjem valu građanskog nezadovoljstva Obradović je iskočio u prvi plan, predvodeći grupu građana koja je nahrupila u zgradu Radio-televizije Srbije.
Upravo iz njegove stranke tražili su da dvoje antinacionalista na prosvjedima nemaju pristup mikrofonu.
Povijest se ponavlja
Onaj dio prosvjednika protiv Aleksandra Vučića koji dijeli politički svjetonazor Duška Vujoševića i Mirjane Karanović prešao je preko ovog incidenta i nastavio izlaziti na ulice. Tako su građanski i antinacionalistički orijentirani srpski građani i građanke u prosvjednim povorkama stupali i još uvijek stupaju s tvrdim srpskim nacionalistima, negatorima genocida i ljubiteljima Ratka Mladića. Logika koja je prevladala svela se na ovu ideju: Idemo srušiti Aleksandra Vučića i njegove naprednjake, pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Povijest se tako ponovila.
Ponovila se situacija s kojom je Srbija bila suočena u posljednjim mjesecima režima Slobodana Miloševića, kojeg su zajedno rušili nespojivi politički svjetonazori, Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica. Mnogi u Srbiji vjeruju da je to jedini način da se okonča svevlast Aleksandra Vučića, perfidnog i prefriganog srbijanskog predsjednika koji se Europi predstavlja kao proeuropski političar, dok se kod kuće, kad mu to zatreba, ne libi niti zloupotrebe insituticija, institucionalnog i uličnog nasilja, laži, podmetanja, manipuliranja i korištenja usluga agresivnih tabloida te javne i privatnih televizijskih šund - kuća u svrhu obračuna s neistomišljenicima i političkim protivnicima.
Stil golih laži
Srbija se, dakle, ponovo našla u već viđenim godinama, u drugoj polovici devedesetih, pa sad čeka novi 5. oktobar i rušenje političara čiji stil na trenutke neodoljivo podsjeća na stil koji je Slobodan Milošević njegovao u zadnjim godinama svoje vladavine.
Taj stil sastoji se od golih laži, od izmišljanja kolosalnih uspjeha režima s jedne i plašenja društva vanjskim i unutarnjim neprijateljem s druge strane. Bilo bi jednostavno optužiti antinacionalističku, građansku Srbiju za neviđenu naivnost pa i licemjerje, ali samo ljudi koji žive pod Vučićevim režimom u cijelosti mogu razumjeti zašto je pristojna Srbija još jednom stala u kolo sa simpatizerima Ratka Mladića, s ljudima kojima je opjevana kosovska mitologija doručak, ručak i večera.
Naprosto, režim Aleksandra Vučića bacio je u blato sve demokratske i građanske vrijednosti i pod njim je pristojnom čovjeku neizdrživo živjeti. Osim političkih protivnika iz opozicije, Vučićev režim kinji umjetnike, novinare, nevladine organizacije, intelektualce... Vučićevi tablodi na dnevnoj ih bazi prikazuju kao neprijatelje države i naroda, izlažući ih bijesu budala na ulici. U isto vrijeme, Vučićeva stranka stvorila je zastrašujuću infrastrukturu, koja nastoji kontrolirati svaki pedalj Srbije. Njegovi politički epigoni iz srbijanskih palanki ljude ucjenjuju radnim mjestima, doslovno ih tjeraju na skupove podrške dragom predsjedniku, a odredi nasilnika regrutiranih sa stadionskih tribina vaspitavaju šakama, metalnim šipkama i sličnim priručnim sredstvima. Pristojnom čovjeku u takvim okolnostima teško je bojkotirati prosvjede, jer u njima stupaju i ultranacionalističke političke opcije željne političkih probitaka.
Vučić neće pasti?
Srbijansko društvo, rekosmo, našlo se u situaciji u kakvoj je bilo u zadnjim godinama Miloševićevog režima, ali Aleksandar Vučić, kako stvari stoje, još uvijek nije zreo da padne kao kruška. Naprotiv, u manjima gradovima i ruralnim dijelovima Srbije, tamo gdje ljudi vjeruju u sve što pročitaju u novinama i sve što vide na televiziji, srbijanski predsjednik nije značajno izgubio na popularnosti.
Uz kupovinu biračkih glasova, široki spektar primjene alata za manipulaciju biračkim tijelom te konstantno sotonoziranje političkih protivnika, Vučić još uvijek ima više nego dobre izglede za pobjedu na eventualnim prijevremenim izborima.
Građanskim prosvjedima njegova popularnost bitno je načeta, a iskustvo nam govori da je riječ o procesu koji se na koncu neminovno obije o glavu vlastodršcu. Ono što izaziva brigu i gađenje jest činjenica da Vučić još uvijek uživa podršku u europskim političkim krugovima, kojima je, barem kad je Balkan u pitanju, politička pragma oduvijek bila ispred demokratskih vrijednosti. A europski pragmatičari vjeruju da su u Vučiću našli saveznika koji može razmrsiti kosovski čvor i doprinijeti stabilnosti jugoistoka Europe. Stabilnosti kakvu zamišljaju europski političari i političarke, koji o Balkanu znaju malo ili tek nešto više od toga.
Na koncu, vratimo se na početak: Abbadieva maksima kaže da ne možeš varati sve ljude svo vrijeme. Pitanje na koje će Srbija uskoro odgovoriti, na izborima ili na ulici, jest koliki je u Srbiji korpus biračkog tijela koji još uvijek vjeruje u Vučićeve laži. I još: kakva politička slika Srbije će se iskristalizirati kad pobijedi pokret otpora Vučićevom režimu, pokret u kojem rame uz rame stupaju normalni i nenormalni, pristojni i nepristojni, građanska i nacionalistička Srbija?
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
