Selo odsječeno od svijeta pa smo se zabili na Milin komin kao Indijanci oko logorske vatre. Na gredama iznad vatre, suše se kobasice, pečenice, rebra, slanina i pršuti, brašna ima pa tako i kruha, a vina, fala Bogu, nikad ne fali. Čak je i Milina škrinja puna teletine i govedine.
Našem domaćinu, starom Mili, spiza je jedina valuta kojoj vjeruje. Na prvi je spomen recesije dao zaklati kravu i tele i spremio ih u škrinju. Otad je samo nadopunjava, kao i brašno i ulje, pa je u ovim kriznim danima kad je snijeg okovao selo postao glavni izvor namirnica. Dolaze po brašno i meso i oni koji su mu se smijali kad je krenuo u ovu akciju.
Što ćeš nego rješavat svjetske probleme?
Vatra na kominu planjca, gradele cvrče, na njima blaga svakoga, a bukara oko svega kruži kao džoint. Čeka se ralica da prokrči put do sela i bistri politika. Nema više ni Srba ni Hrvata ni Haaga. I oni najtvrdoglaviji shvatili su da to više nije tema pa se bistri globalna situacija. Šta ćeš drugo kad si odsječen od planeta nego mu rješavat probleme?
Samo stari Mile šuti. I sluša. Gleda u taj plamen kao indijanski vrač i pušta najprije one srednjih godina, one što prate televiziju i novine da kažu svoje, a onda i nas mlađe, tviteraše i fejzbučlije da demonstriramo informiranost. A mi se užgali. Šta od vina, šta od vatre, razvezao se jezik. Prava informativna kakofonija, svaki ima zadnje informacije, a oni s novijim mobitelima čitaju vijesti u real-timeu – interneta ima i kad brašna zafali.
"Kako ćeš u nas imat industriju kad u Kini zapadne firme imaju gradove-tvornice u kojima ljudi cili dan rade za sendvič, mriže ugrađuju ljudima pod ponistre da se ne ubiju, ka robove ih drže, jebate, ko će tomu parirat."
"Je, je, dobro govoriš, a evo, sad je MMF u nas i traži da se kresaju radnička prava, oće i od nas Kineze učinit."
"A šta ćeš kad cilin sviton upravljaju te korporacije, mater in jeben, jedan posto ljudi na svitu ima sve, a ovi drugi će ostat bez ičega."
"Pa šta će ti jedan posto s tin pustin šoldin, to mi nikako nije jasno. Evo, neka kupi deset kuća i auta, neka pojebe sto manekenki, neka jide janjetinu svaki dan, opet mu milijarde ostanu, šta će s njima?"
"Užgat će ih", napokon se oglasi stari Mile i prevrne bržolu na gradelima.
Mi umukli, gledamo ga s upitnikom. "Bacit će ih pod meju i užgat", kaže on mirno pa sjedne i nastavi: "Sićate li se vi pokojnoga Špire?"
"Sićamo, bija je ka malo redikul, sirotinja."
"Je, resta je na kupusu na loju, a ćaća mu je najbogatiji u selu bija." Muk. Mile malo potakne vatru i počinje predavanje iz povijesti.
Tjerao je djecu kao Apple radnike
Cijela priča o Špirinom ocu odvija se dvadesetih godina prošlog stoljeća. Za njihovim obiteljskim stolom rodila se tada i izreka koja u selu živi i dan danas: "Razlika je kupus od kupusa." Za jednim stolom, naime, sjedili su Špirin otac i majka koji su jeli kupus skuhan na kaštradini, a za drugim djeca – Špiro, dva mu brata i dvije sestre za koje se kuhala jeftinija varijanta – kupus na loju.
Otac je Špiru i ostalu djecu tretirao kao Apple svoje radnike u Kini, kao jeftinu radnu snagu koja nije odmarala od jutra do sutra, a nakon napornog dana u vinogradima, na poljima i pašnjacima, čekala ih je nagrada u vidu kupusa na loju. Hodali su u dronjcima, priča stari Mile, jadni Špiro bi kod susjeda svraćao popiti čašu vina jer mu otac doma nije dao da pije – vino je bilo za prodaju - a selo se pitalo što Špirin otac, vlasnik svih tih vinograda, polja i blaga, radi sa svojim bogatstvom kad mu vlastita djeca ovako žive.
Nema od para ništa
Odgovor se pojavio dolaskom Kraljevine Jugoslavije. Austrougarske krune trebale su se promijeniti u jugoslavenski dinar, ali kako je tada u selu, za razliku od danas, brašna bilo, a interneta ne, to je ova vijest do Špirinog oca došla s nekoliko mjeseci zakašnjenja. Uslijedio je događaj, koji se, evo, i dan danas prepričava na kominima – Špirin otac je, pred očima vlastite djece, tih svojih robova, iz konobe izvukao nekoliko vreća punih novca, starih kruna, isuo ih ispod meje i zapalio.
"Nema van od para ništa", zaključuje Mile. "Danas jesu, sutra nisu."
"Šta oćeš reć?" podjebava Milu unuk "Da će doć Srbi i ukinit dolar?
"Mali, ne pizdi!" viče Mile "Dva puta san ja gleda kako momci s ovoga komina iđu ginit, a oba puta je počelo s ovakvin razgovorin - da jedni imaju sve, a drugi ništa. Eno ti Grčka, jesi gleda televiziju, sto iljada svita je po ovoj zimi izašlo na cestu! Pa neka se užge, gorit će svit ka ova vatra ovde, pitat ću te onda koliko vridi i kuna i euro i dolar.
"Pa si ti lipo sve pare pribacija u meso?" sad podjebava susid.
"Jesan", kaže Mile i bijesno zabode perun u bržolu, skine je s gradela i unese je susidu u lice. "Evo, ova bržola, koliko para ona vridi?"
"Pa... kilo svinjski bržola dođe tries, četrdes kuna."
"Je, kad dođe ralica. Dotad dođe koliko ja rečen."
