OK, gotovo je. Dolaskom Judith Reisman u Hrvatsku i njezinim govorom u Saboru(?!?!), koji je najavljen za sljedeći tjedan, saga o zdravstvenom odgoju prelazi granice montipajtonovskog, na čijem rubu konstantno pleše, i kolektivno nas lansira u sferu crtanih filmova. Adio, pameti, ionako nikad nisi bila omiljena u ovim krajevima. Dotična gospođa možda neće biti najveći redikul koji je govorio u Saboru, konkurencija je u tom pogledu kudikamo prejaka, ali svakako će biti jedan od najopasnijih i svjetski najpoznatijih. Riječ je o osobi koja je izjavila da "homoseksualci imaju tehnike regrutiranja djece" koje se mogu usporediti s tehnikama regrutiranja koje koristi vojska, bubnula je i da je homoseksualizam odgovoran za pojavu nacizma, a smislila je i pojam erototoksin, kojim opisuje kako pornografija od čovjeka čini zombija zbog kemijskog koktela testosterona, oksitocina, dopamina i serotonina koji poput droge utječu na naš mozak. (Neki bi rekli, što je tu loše?)
Riječ je o radikalnoj desničarskoj aktivistici koja se doima poput lika iz crtića: vadi argumente iz šešira kako joj zatrebaju, samo da bi nas uvjerila da smo obuhvaćeni zlom od kojega nas spasiti može samo pretplata na njezinu ideologiju. Ona je predstavnik onoga u Americi čemu smo se smijali, a sada nastupa u Saboru.
Rješenje postoji
Čitava ta priča o zdravstvenom odgoju zapravo je borba za moć, no među građanima ona je prvenstveno pitanje povjerenja – komu više vjerujete, političarima ili Crkvi? Ljevici ili desnici? Znanstvenicima sa službenim diplomama ili alternativcima iz Mišakovih emisija? I tu rješenja nema, jer je povjerenje u apsolutno sve institucije, u bilo čije vodstvo, potpuno poremećeno. To nije samo hrvatski problem, već opći, svjetski, a jedna zanimljiva teorija kaže da je uzrok tome širenje socijalnih mreža i interneta, pa vjerujemo više svojim prijateljima i znancima, "ljudima koji su poput nas samih", do čijeg mišljenja puno lakše dolazimo, dapače, stalno nam je dostupno, nego što vjerujemo autoritetima.
Ali postoji za to jedan posve hrvatski lijek. Jer, postoji jedna osoba kojoj Hrvati vjeruju više nego biskupima, političarima, novinarima ili liječnicima, prijateljima ili obitelji. Jedna osoba kojoj se ne zviždi ni kad u bebu kaže ono što se nitko drugi ne usudi. Jedna osoba čiji arti-201301250289006 čudesno nadahnjuju mlade sportaše... Da, govorim o generalu Anti Gotovini. Već me mjesecima zapravo muči zašto ga nitko nije pitao za mišljenje. Generale, četvrti modul, da ili ne?
Iznajmljujem državu. Cijena? Prava sitnica
U sferu povjerenja ulazi i pitanje rasprodaje države oko čega se i opet digla – Crkva. Mene, međutim, više muči jedno drugo pitanje – čak i da netko želi rasprodati Hrvatsku, tko bi to htio kupiti? Prije nekoliko godina u jednom sam drugom mediju pisao kako bi s obzirom na fantastičnu nesposobnost vodstva koje smo tada imali, državu trebalo iznajmiti kakvu međunarodnom koncernu, Volkswagenu, Appleu ili nekom takvom. Na 99 godina, recimo. Cijena? Prava sitnica. Precizno bi se ugovorili uvjeti, poštovanje ljudskih, radnih, socijalnih i inih prava, obveze privremenih vlasnika glede izgradnje infrastrukture, obrazovanja i tako dalje, a sav profit od ubiranja poreza zadržavala bi kompanija. Zamislite samo koliko bi novca uštedjeli samo na dužnosničkim plaćama... Šalio sam se tada, naravno, a šalim se i sad.
Samo... otad je prošlo tri pol godine, vlast se promijenila, ali ništa drugo nije i ideja mi postaje sve primamljivija.
