Glazba i film dva su blisko povezana, gotovo neodvojiva medija još od vremena nijemog filma kada je klavirska ili, u slučaju većih budžeta, orkestralna pratnja bila i jedini zvuk koji je dopirao s velikog platna. Pojavom ton-filma, uloga glazbe, međutim, nije se bitno promijenila jer je i dalje nemoguće zamisliti scenu velike bitke ili romantični zagrljaj bez odgovarajućeg soundtracka.

Jedan od najvećih favorita za osvajanje Akademijine nagrade svakako je „Skyfall“, pjesma kojom je najnoviju avanturu Jamesa Bonda uveličala neizbježna Adele. Ista je proglašena velikim povratkom „staroj školi Bond teme“, nakon niza sasvim nespojivih, modernijih skladbi poput one Madonnine ili zaista groznog dueta Jacka Whitea ili Alicije Keys.

Kroz oskarovsku povijest, „zlatni kipić“ osvajale su i pjesme iz nekih nevjerojatno besmislenih filmova pa je tako davne 1984. slavila Princeova „Purple Rain“, evergreen snimljen za potrebe istoimene glazbene drame, od strane kritike jednoglasno proglašene rijetko viđenom katastrofom.

Prije dvije godine, istu nagradu za „Društvenu mrežu“ osvojio je Trent Reznor iz Nine Inch Nailsa, čime se u društvu nekih od najvećih skladatelja svih vremena našao i lider industrial-rock sastava.

Nekoliko nominacija ove je godine pripalo još jedoj ključnoj figuri ove naše priče, čovjeku u čijim je filmovima glazba od presudne važnosti, a odabiru iste pristupa se gotovo „arheološkim“ pretraživanjem second-hand dućana s prastarim, nerijetko odavno zaboravljenim pločama.

Dakako, riječ je o Quentinu Tarantinu čiji doslovno svaki film predstavlja bogato „nalazište“ opskurnih bendova i kantautora iz nekih davnih vremena koji se, zbog scene u kojoj prate mučenje policajca od strane Michaela Madsena ili završnog obračuna Ume Thurman u „Kill Billu“ dobivaju priliku za oživljavanje karijere i veliki povratak na top-liste. Soundtrack za „Django Unchained“ malo se previše zaigrao pošto je stvarno teško razumjeti zbog čega se u vesternu, pa makar ga radio i Tarantino, našlo mjesta za hip-hop.

S druge strane, među uvrštenim izvođačima je i skladatelj čija je glazba davnih šezdesetih niskobudžetne B-filmove pretvorila u klasike koji i iz današnje djeluju istinski veličanstveno. Uspjehu spaghetti-vesterna svakako su pridonijeli i redatelj Sergio Leone i glumačka ekipa predvođena Clintom Eastwoodom, no čak i bez njih, filmove poput „Za dolar više“ i „Dobar, loš, zao“ isplatilo bi se gledati samo zbog predivne glazbe Ennia Morriconea.

U prvoj polovici šezdesetih, skladatelj opskurnih talijanskih imitacija „kaubojaca“ jednostavno se nije mogao naći u konkurenciji za Oscara, no i ta nepravda ispravljena je 2007. kada mu je Akademija uručila počasnu nagradu za životno djelo. Takvo priznanje još uvijek čeka Angelo Badalamenti, čovjek u čijem skladateljskom opusu ponosno stoje neki od najčudnijih filmova svih vremena, snimljeni od strane najvećeg redateljskog frika“ Davida Lyncha. Zahvaljujući toj suradnji i pjesmi „Falling“ iz kultne serije „Twin Peaks“, vremešni je Badalamenti nakratko postao pop-zvijezda te u nekoliko navrata gostovao i na albumima Pet Shop Boysa ili Anthraxa.

Posebno poglavlje ove priče svakako su zaslužili i George Gershwin, Hans Zimmer i brojni drugi vlasnici vjerojatno ultimativnog priznanja – „film je smeće, ali ga isplati pogledati zbog glazbe“!