"U javnosti se najviše govori o pojavnim oblicima problema, ponekada i o izvoru gdje problem nastaje, ali vrlo rijetko o njegovim uzrocima, a to su vanjske politike SAD-a i njegovih europskih saveznika", kazao je Janko Bekić s Instituta za međunarodne odnose i razvoj i dodao: "Te su politike dovele do ratova i velike destabilizacija niza zemalja, a sada su njihove posljedice došle na naplatu".
On je ocijenio da je europska politika još razjedinjenija oko izbjegličke krize nego što je bila oko krize u Grčkoj, jer je izbjeglička kriza znatno teža i kompliciranija. Razlog za to su i tri različita povijesna iskustava europskih zemalja u pogledu migracija.
"Zemlje Zapadne Europe imale su kolonijalnu politiku i iskusile su emigracije i imigracije, Njemačka posljednjih desetljeća ima iskustvo ekonomske imigracije, a nove članice EU, uključujući i Hrvatsku, imale su samo emigraciju i ovo je za njih posve novi problem", kazao je Bekić.
Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije dodala je kako europsku politiku prema izbjeglištvu nerijetko ujedinjuje uloga zajedničkog neprijatelja, te da pojavu izbjeglica promatramo kao da se nešto strašno događa nama, a ne njima u njihovim domovima.
"Također, neke europske zemlje opterećuju neriješeni odnosi prema Drugom svjetskom ratu i te se zemlje trebaju prvo obračunati s fašizmom", kazala je.
"U Hrvatskoj se problem izbjeglica pojavljuje samo kao pitanje njihova tranzita prema Njemačkoj, a posljedica je da postupamo s njima kao s vrećama krumpira, zbog čega dolazi do razdavanja ljudi i sličnih pojava", kazala je Emina Bužinkić i dodala da će ta politika na duže staze biti uzrokom novih problema.
Bekić smatra smatra da treba promijeniti politiku traženje azila.
"Ona treba biti organizirana u diplomatskim predstavništvima u blizini izvora krize, tako da ljudi unaprijed znaju na čemu su. Mnogi od njih prodali su sve svoje da bi si platili put do Njemačke i kuda bi ih odande mogli vratiti", zapitao je Bekić.
Također, on smatra da bi se na području nastanka krize moglo govoriti o stvaranju novih država. Neke od tih zemalja nastala su uz arbitrarnu politiku zapadnih zemalja i nemaju podršku građana.
Bekić drži da politika integracije izbjeglica nema alternativu, te da ju je potrebno poboljšati, poduprijeti nekom vodećom kulturom i dati važno mjesto građanskom odgoju.
Emina Bužinkić zauzima se za uvođenje novog sustav privremene zaštite izbjeglica, koji neće ovisiti o dugoj, krutoj i neizvjesnoj proceduri stjecanja azila, a koji bi trajao dok postoji prijetnja za živote ljudi u njihovim državama. Navela je primjer Švedske, koja je izbjeglicama iz Sirije, koji su pristizali s ranijim migracijskim valovima, davala privremeni boravak, a onima koji imaju novac i mogućnost otvaranja tvrtke.
